Ko nam to opet pokušava oteti 11. juli?! Vrlo je poznata činjenica da je 11. juli 2015. godine ukraden od strane srbijanskog premijera Vučića. Ukrao nam je i onaj mali djelić pažnje koji čitav svijet bar jedan dan u godini posveti Srebrenici kao sinonimu za najteže ljudske muke.
Ove godine, prema brojnim komentarima koji su se mogli čuti nakon završetka dženaze, moglo se zaključiti da je bila dženaza onakva kakva treba da bude. Bez incidenata, bez većih problema u organizaciji. Nije bilo političkih govora u krugu mezarja i nisu se mogla čuti prazna obećanja svjetskih dušebrižnika, niti je bilo govora koji su ukazivali na to da neko želi „prljave ruke oprati“.
Sve je išlo po planu. Organizacija je bila na vrhunskom nivou, bez većih propusta. Brojni policijski službenici i redari su bili gotovo na svakom ćošku i na suncu se znojili i strpljenje svoje brusili da bi sve prošlo kako treba. I prošlo je. Centar pažnje je bio na žrtvama i njihovim porodicama. Dženaza i vjerski dio je obavljen na vrijeme. Nije se iščekivalo kao prošle godine da se samo vidi taj premijer, da se ugleda na njegovom licu sram i sažaljenje. No, njemu nije bila dovoljna pružena ruka majki i majke Hatidže, koja nema nikog svog, i njen cvjetić na reveru, koji jedva drhtavim rukama pokloni čovjeku - koji uze taj 11. juli kao svoj.
Istovremeno, pojedini su pisali kako je u Srebrenici vašar, kako se prodaje hrana i ostale potrepštine na svakom ćošku.
Svima otvorena vrata
Jedanaesti juli je dan kada Srebrenica zaživi punim plućima, kada je u gradu gotovo 40.000 ljudi, otprilike onoliko koliko je bilo prije genocida. Svi ti ljudi dođu izmoreni, gladni i žedni te se moraju negdje nahraniti i napojiti.
Treba li ljudima taj dan zabraniti da se jede i pije?
Ugostiteljski objekti u Srebrenici imaju kapaciteta da prime otprilike, svi zajedno, 500 ljudi. Šta je sa onih ostalih 39.500, hoće li ostati gladni?
Jedanaestog jula vrata Srebreničana su širom otvorena za sve, a također i njihova srca, jer lijepo je vidjeti grad ispunjen ljudima.
Mnogi Srebreničani ugoste svoju rodbinu, prijatelje i poznanike, a i one manje poznate, ustupe im svoje kuće, svoju hranu i počaste ih i dočekaju onako kako najbolje znaju.
Po njihovoj logici, ni marketi ni lokalne prodavnice ne bi trebale raditi, neka se zatvore jer nije prikladno da ljudi jednu i piju na dan dženaze.
Slažem se, nije lijepo praviti vašar i veselje od tuge. Organizacija je dala sve od sebe da to ne bude tako i nije ni bilo. Oni koji su željeli da nešto prezalogaje morali su dobrih dvadeset minuta da pješače od Memorijalnog centra kako bi imali priliku kupiti sendvič ili nešto slično. To nije vašar.
Umjesto da se svim silama nastoji održati život ljudi u Srebrenici, entitetske vlasti pokušavaju da na sve načine i ovo malo života rastjeraju, a u tome im dobro pomažu pojedini mediji. Zašto ne ožive srce Srebrenice, banju Guber i onda bi većina ljudi imala gdje i noćiti te na dostojanstven način se pripremiti za dženazu, a ovako lokalno stanovništvo daje sve od sebe i noći provodi neprospavane da bi gostima bilo lijepo u njihovim kućama i pored kuća u šatorima i automobilima.
Više ukopanih nego stanovnika
Zašto mediji ne pišu kako srpsko stanovništvo koje živi prije Memorijalnog centra iz pravca Bratunca, naplaćujući parking posjetiocima zarade pristojnu sumu od koje mogu mjesec dana i više da žive. Ne krivim te ljude, i oni moraju živjeti od nečega, jer im vlast nije omogućila priliku da na neki drugi način zarade. Ali, to je još jedan primjer solidarnosti ljudi koji taj dan posjete Srebrenicu sa lokalnim stanovništvom, ma koje nacije ono bilo.
Ljudi su prinuđeni da na taj dan posluže posjetioce i nešto zarade, jer to im je jedina prilika, pogotovo ugostiteljima, da se pripreme za tešku i dugu zimu koja slijedi.
Zašto od svega toga praviti senzaciju? Zašto im nije bila senzacija negiranje genocida i omalovažavanje žrtava? Nego pokušavaju da skrenu pažnju sa stvarnosti. Ljudi, jučer je u Potočarima 127 ljudi ukopano, 127 sudbina zapečaćeno. Stodvadesetsedam majki oplakalo po ko zna koji put!?
Danas, 12. jula, Srebrenica je opet pusta i usamljena, kao što je osuda genocida usamljena. Danas u Srebrenici opet nema gužve, nema ljudi. U Srebrenici je mnogo više ukopanih nego onih koji su živi, to je stvarnost o kojoj svi treba da razmislimo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Al Jazeera/Piše: Ahmed Hrustanović
