“Nekadašnji oficir vojne policije bio je zadužen tokom rata u Bosni i Hercegovini za bezbjednost Ratka Mladića i admirala Ljubiše Beare. On sada živi u Salcburgu gdje je zatražio azil.
Savezna služba za azil prvobitno je odbila njegov zahtjev za dobijanje azila uz obrazloženje da je Bosna i Hercegovina bezbjedna treća država i da navodno neprimjerno ponašanje pojedinih policajaca nije razlog da se tvrdi da u čitavoj državi nema zaštite.
Protiv te odluke Emir J. je podnioo žalbu Administrativnom sudu i dobio presudu u svoju korist, u prvoj instanci, ali samo iz formalno-pravnih razloga.
Slučaj sada mora ponovo da bude razmotren pred Službom za azil, a pod znakom pitanja je da li će Emir dobiti pozitivan odgovor.
Dok se to pitanje ne riješi, Emir će i dalje dobijati osnovnu pomoć države Austrije, a njegovog advokata plaćaće jedna nevladina organizacija.
Emir je 1987. godine postao profesionalni vojnik tadašnje JNA u kojoj nije bilo važno ko pripada kojoj vjeri i u njegovom bataljonu vojne policije bilo je Hrvata, Bošnjaka, Srba i Albanaca.
Njegov šef, admiral Ljubiša Beara, po staroj tradiciji u doba Josipa Broza Tita, takođe nije imao problem s tim i oni su zajedno prošli rat u Sloveniji i Hrvatskoj, a 1992. godine, kada je došlo do eskalacije stanja u istočnoj Bosni se u njihovom odnosu ništa nije promijenilo, čak naprotiv.
Nakon što se porodica Emira u rodnom Bratuncu našla između dva fronta, Beara je naredio svojim ljudima, u jednoj akciji komandosa, da njegove rođake prebaci preko Drine. Ta akcija biće kasnije značajna pred Haškim tribunalom.
Nakon povlačenja JNA iz Bosne Beara se našao u generalštabu Vojske RS pod komandom Mladića, a sa njim i Emir, koji je bio nadležan za ekipu tjelohranitelja dva generala.
I za tjelohranitelja Emira je situacija u sopstvenoj zemlji, kako je rekao Službi za azil u Austriji, postala neprijatna.
Kao musliman, koji je štitio srpske ratne zločince, nije mogao da se nada simpatijama u sopstvenom narodu, a kod Srba je kao musliman “imao loše karte u rukama”.
Naveo je, takođe, da je maja 2000. godine njegov automobil dignut u vazduh i da je bio napadnut u jednom kafiću u Sarajevu, kada je i povrijeđen, a dvije godine poslije bjekstva je izvršen napad na automobil njegovog oca.
Kada je 2004. godine Srbija svoju politiku usmjerila u pravcu EU, te je Beara natjeran da se preda Haškom tribunalu.
Zaplijenom imovine Srbija je 2006. godine započela potragu za Mladićem, a Emir, iako protiv njega nije postojalo ništa zvanično, pobjegao je u Austriju, gdje je podnio zahtjev za dobijanje azila, a u obrazloženju naveo da je zbog svog djelovanja u vojsci u BiH smatran izdajnikom i da mu prijeti smrt.
On je tvrdio da se obratio za pomoć bosanskoj policiji, koja mu je samo rekla da “sada mora da odgovara za šta je činio”.
Inače, Emir je bio svjedok odbrane Beare pred Haškim tribunalom, koja je evakuacijom Emirove porodice pokušala da dokaže da admiral ne mrzi patološki muslimane.
Beara je osuđen zbog učešća u ratnom zločinu, na doživotnu kaznu zatvora”, zaključuje bečki “Kurir”.
Izvor: saff.ba
