cikportal
 vijesti - teme - informacije
POČETNA        VIJESTI        SPORT        MAGAZIN        TEME        O NAMA        MARKETING/KONTAKT

ČUDILI STE SE OTKUD KEMALU MONTENU ITALIJANSKO PREZIME: Pogledajte ko je u stvari bio njegov otac…

Smrt legendarnog sarajevskog kantautora Kemala Montena rastužila je, može se slobodno reći, ljude koji žive širom prostora nekadašnje Jugoslavije. Njegov posljednji ispraćaj bio je dirljiv, uz pjesmu koja je postala svojevrsna himna “Sarajevo, ljubavi moja”…


A znate li ko je bio otac Kemala Montena, odnosno kako to da sarajevski dječak Kemica ima prezime koje baš nije karakteristično za Bosnu i Hercegovinu? Čuli ste vjerovatno mnoge priče o tome, a ovo je priča koju je ispričao sam Osvaldo Monteno. Beogradske TV Novosti u četvrtom mjesecu 1980. godine objavile su priču iz doma Montenovih u Sarajevu. Obradio ju je blog Yugopapir, odakle je prenosimo…

Ovaj narod je divan, Bosanci su najplemenitiji svijet koji sam upoznao, lijepa je ova zemlja. Kada bi neko napao Jugoslaviju, ja bih se prvi prijavio da je branim jer znam šta ima da branim. Ja se istinski u dnu duše, osjećam Jugoslovenom. Prije neki dan, kada su u Mostaru igrali fudbaleri Italije i Jugoslavije, pitaju me ko će da pobijedi. Naši, kažem ja. “Koji naši?”, ponovo me pitaju. Pa naši, Jugoslavija!

Velešići se zove sarajevsko naselje u kome stanuju Bahra i Osvaldo Monteno. Otac i majka popularnog skromnog kantautora Kemala Montena. Imaju malu kućicu i nešto bašte. Zemljište i kuća pripadaju stadionu “Koševo”. Montenovi su se tu uselili prije pet godina, a i do tada su i dan i noć godinama provodili na stadionu.

Dok je Bahra imala i neka druga radna mjesta, uglavnom za nekvalifikovanu ili manje kvalifikovanu radnu snagu, Osvaldo je cijeli svoj radni vijek proveo na koševskom stadionu, brinući se o njegovom uređenju i izgledu. Tu, krajem ove godine, treba dočekati i penziju.

majka bahra sin kemal otac osvaldo monteno yugopapir

Sjedimo kod Montenovih, ispijamo dobru bosansku kafu, a domaćini nam se žale na nestalnost proljeća.

– Čas sunce, čas snijeg…

Njima je, kažu, u životu uvijek bilo toplo: od rada.

Bahra je sa Pala, ispod Jahorine i Romanije, Osvaldo je Italijan iz Monfalkonea.

Oboje su prije ovog imali još po jedan neuspješan brak, iz koga Bahra ima sina, a Osvaldo kćerku.
Bahra je od svoje sedme godine Sarajka, a Osvaldo je u Bosnu došao neposredno iza rata.

– Prešao sam prije toga Bosnu kao vojnik. Kada su nas za vrijeme rata mobilisali moja jedinica je boravila u ovim krajevima. To je bio moj prvi susret sa Jugoslavijom. Pričao sam to Arsenu Dediću i objasnio mu da sam ja bio njegov “okupator”. Šta mogu, tako je bilo, bio sam mlad i stasao za pušku, a vojnika nikad ne pitaju kuda bi on da ide.

osvaldo monteno sarajevo yugopapir

Poslije rata podijelili su nas na zone i nije se znalo hoćemo li pripasti Jugoslaviji ili Italiji. Tada sam sa oko 100 radnika prešao u Bosnu. Opredijelio sam se za Jugoslaviju. Mašinbravar sam po zanatu i zaposlio sam se u preduzeću “Tito”. Radio sam tamo dvije i po godine, a onda sam prešao na stadion. Tamo sam sve ove godine proveo, bio i ostao “Katica za sve”, kazuje Osvaldo Monteno.

osvaldo monteno kosevo sarajevo yugopapir

Priču nastavlja Bahra Monteno:

– Nisam do tada upoznala nijednog stranog čovjeka. Čula sam i vidjela kad su ti Talijani došli. Ali, ja ili nisam voljela. Pričalo se svašta za njih: te jedu mačke, te ovo, te ono i strah me uhvatio kad im je jedan rođak rekao da će me upoznati sa Osvaldom. Međutim, odmah sam vidjela da je moj strah bio bezrazložan, da je to kulturan i vaspitan svijet. Sada, poslije toliko godina zajedničkog života, mogu slobodno da kažem: treba čovjek da je dobar, ali on je predobar.

- I kada ste se vjenčali?

– Bile su to gladne godine, jeli smo kukuruz, a ni njega nije uvijek bilo. Udala sam se za Osvalda 1947. godine.

Redaju uspomene zajednički. Put koji su prošli bio je težak i naporan. Trnovit. Stadion je živio od ranog jutra do ponoći, a oni su tu provodili svoj život i sve svoje noći.

Hladan beton, buka, vjetar, snijeg, sunce, kiša, brojni ljudi, smetljište poslije utakmice, prljava oprema i znojem natopljeni dresovi igrača – to je bio sadržaj rada, ali i sadržaj života Montenovih. Onda dođe važna utakmica, pobjeda, gol više, pa se sve zaboravi, sve manje boli i žulja.

Ispratili ste u “penziju” mnoge generacije fudbalera “Sarajeva”. Koja je po vama bila najbolja?

– Najpoštenija, najbolja generacija fudbalera je ona što je osvojila titulu šampiona. Zato su se i domogli trofeja. Nisu bili samo veliki fudbaleri već i dobri ljudi. Inače, Ferhatović je bio i kao igrač i kao čovjek van konkurencije. Onda Mušović, Antić. Volio sam ih, bili su dobri momci – priča Osvaldo Monteno.

Otkud dar za pjesmu vašem sinu?

– Mediteran je u srcu mog sina, iako se u Sarajevu rodio. Ali, nije samo o tome riječ, umio je on tu vješto da ugradi i bosanski sevdah, samo na jedan kultivisaniji način.
Bahra objašnjava:

– Vjerujte mi da sam od malena znala da će lijepo pjevati, da ima za to dara. Znao je po cijeli dan da visi u razglasnoj stanici na stadionu, a onda kad tu veselje prestane, uzme šerpu da dobuje po njoj. Kao dijete vrlo je volio narodne pjesme, sa šest godina prvi put je pjevao pred svijetom i to narodnu pjesmu: “Moj dilbere, kud se šećeš”.

Jeste li mu vi pomogli da se u tome usavrši?

– Ma otkud? Ništa mu mi nismo mogli pomoći, mi smo jednostavni ljudi, radnici, gdje smo mogli na to da mislimo uz sve svoje brige i obaveze? Sam je on sve napravio – sa tugom se prisjeća majka, čije se oči vlaže suzama.

Zadovoljni ste sinom?

– Želim da njemu onako bude od njegove djece, kao što je nama sa njim. Svaki roditelj sa ovakvim djetetom mora da se ponosi i da bude sretan – kaže majka, a Osvaldo nastavlja:

– Ne zato što je postao pjevač, što piše muziku, nego što je ostao čovjek, što je naše dijete kao što je bio i prije toga. Nije sve u dinaru kojim nas pomogne. Ne. Misli on i na druge stvari, na ono što će da zadovolji dušu i srce. Eto, prošle godine, na Dan oslobođenja Sarajeva, imao je solistički koncert u Sarajevu. Dao mu je ime po onoj njegovoj kompoziciji “Sarajevo, ljubavi moja”. Bio je gost i Arsen Dedić, ali Kemo je htio i mene da predstavi publici. Mene, radnika sa koševskog stadona, svog oca. Stao sam pred mikrofon i otpjevao “Gondoli, gondola”. Dobio sam veći aplauz nego Arsen i on! Mogu slobodno da kažem da je to bio najveći događaj mom životu, vjerujte.



Jeste li Vi kao mlad čovjek pjevali?

– Jesam, kad sam bio u njegovim godinama. Ali, rat je ubio pjesmu u meni. Pobjegao sam od fašizma, pobjegao iz svoje zemlje, a trebalo je da se izborim za svoje mjesto ovdje. Danas mogu slobodno da kažem da volim Jugoslaviju više nego Italiju! Tamo više nemam nikoga, sve moje je pomrlo. Tamo sam živio 24, a ovdje živim već 34 godine. Ovdje je sve moje. Stvarno sam zavolio Bosnu, pa se i danas šalim: Mani zemlju koja Bosne nema!

Bahra kaže:

– On se oduševio Bosnom. A ja Talijanima. Kad se samo sjetim kako sam se bila plašila od njega, Kako sam mrzila taj jezik kad čujem… Nisam ni znala da cu tako lijepo živeti sa njim! Od prvog trenutka bio je fin, pripalio mi cigaretu, a ja rekla jedinu riječ koju sam tada znala na njegovom jeziku “gracia” – i evo nas trideset i kusur godina zajedno!

Osvaldo:

– Vidite, ovo je mali stan, nema skupih stvari, ali je sve čisto i uredno, sve naše. Mi smo tu srcem i puno nam je srce kad vidimo našeg Kemala na televiziji. Koliko smo se samo puta rasplakali, ona na jednoj ja na drugoj strani. On pjeva, a mi plačemo od sreće. Kako bi svijet bio sretan kad bi svi sinovi takvi bili!

Šta je sa unučićima, kako se deda i baba sa njima slažu?

– Pa za njih živimo!

Kako se zovu?

– Adrijana i Ðani. Kad je počeo da pjeva, Kemal je bio zaljubljen u Ðanija Morandija, pa je, eto, sinu dao njegovo ime.



Snaha?

– Ista kao Kemal: stalno pita kako nam je, treba li para, može li nešto da nam pomogne.
Za vas Italijane kažu da ste “nasljedno opterećeni” sluhom, pa vas zato i pitam: kako vi ocjenjujete to što vaš sin stvara i pjeva?

– On pjeva za sve generacije, za staro i mlado. On je poseban, nije konfekcija. Ima srca i dovoljnu količinu sentimenta.

Dopada li vam se još neko osim vašeg sina?

– Naravno! Volim Arsena, Terezu, ona je nekako moja, zatim Gabi Novak. Ona je najbolja, ona ima nešto što niko nema. Tu je zatim Zdravko Čolić, mada se on bacio na pjesme koje su samo za omladinu, ali je divan čovjek.

A šta voli majka?

– Ja volim zabavnu muziku, ali sam, čim mi se, raznovrsnija. Volim i “Rokere s Moravu”, volim Stanišu Stošića, sva se naježim kad čujem ono “O, Jelo, Jelena”. Mislim da sevdalinke najbolje pejvaju Zehra Deović i Zaim Imnamović. Mnogo volim Cuneta. Volim one što pjevaju, urlatora ima gdje god hoceš, ali oni dugo ne traju.

Osvaldo Monteno se sprema od nove godine u penziju. Život je, veli, dao stadionu, ali vrijeme je da se utakmica završi. Bahra je takođe dobar dio života provela radeći sa mužem na tom mjestu, kad mašina za pranje rublja još nije bilo, kada se oprema rukama dovodila u red. Para i beton su joj načeli zdravlje.

Ali njihov sklad kao da ništa ne može da naruši. Krivo im je kad gost dođe iznenada, pa ne mogu da ga počaste kao što bi oni htjeli. Osvaldo kao pravi Bosanac – domaćin kaže:

– Mogli ste se najaviti, pa da neko janje okrenemo!

I još kaže:

– Bili smo nekoliko puta u Italiji. Tek da obiđem uspomene i da porodicu upoznam sa svojima. Ali, prošle su godine. Kemo danas bolje govori italijanski od mene, a ja srpskohrvatski još nisam naučio. Ali, nisam zbog toga manje Jugosloven. Ovaj narod je divan, Bosanci su najplemenitiji svijet koji sam upoznao, lijepa je ova zemlja. Kad bi neko napao Jugoslaviju, ja bih se prvi prijavio da je branim, jer znani šta ima da branim. Ja se istinski, u dnu duše, osjećam Jugoslovenom. Prije neki dan, kada su u Mostaru igrali fudbaleri Italije i Jugoslavije, pitaju me ko će da pobjedi. “Naši”, kažem ja. “Koji naši”, ponovo me pitaju?

– Pa naši. Jugoslavija!

Izvor: Doznajemo.com/Napisao: Milan Mitić/Obrada: Yugopapir/TV Novosti, april 1980.