I tako… jedne od onih ratnih godina, mlađi Bosanac, zvat ćemo ga ovdje Haris, zatekao se u izbjeglištvu u Švedskoj.
Dobio je on tamo ono što mu je trebalo za život, od stana do hrane. Nije mu ništa nedostajalo, ali vremenom mu je život u monotoniji jednostavno postao težak.
U blizini mjesta gdje je živio nalazila se velika trgovina. Haris je tamo išao kupovati i vrlo brzo je uočio da praktično ne postoji nikakva kontrola ni zaštita od krađe. Sve je bilo pusto, nije bilo securityja, zaštitara na vratima, ogledala, gotovo da se nije vidjelo ni osoblje… najčešće je radnja zapravo bila potpuno pusta.
Nije da mu je nešto trebalo. Iz čiste obijesti i dosade, Haris je odlučio nešto ukrasti. Bocu alkohola, šteku cigareta… Išetao je sa otuđenim stvarima bez ikakvih problema.
I tako jedan dan, drugi dan, treći dan… peti dan…. ponavljao se isti scenarij. Uzeo bi stvari, ne bi ih platio, izašao bi iz supermarketa i odšetao kući.
***
A onda jednog dana sve se promijenilo.
Haris je po običaju uzeo stvari koje je namjeravao ukrasti, ali pri izlazu su ga dočekala tri muškarca. Dvojica su bili policajci, i s njima jedan stariji, uglađen čovjek. Pokazat će se da je to upravitelj marketa.
Glavnog junaka naše priče uhvatila je panika.. Nije se nadao ničem dobrom. «Ići ću u zatvor… Protjerat će me iz zemlje… Šta mi je ovo trebalo…» prolazile su mu misli kroz glavu.
Bez imalo ljutnje, prijetnje… vrlo ljubazno, stariji čovjek ga je pozvao da odu u njegovu kancelariju.
Odmah mu je rekao da se ne treba ničega plašiti. «Ovi policajci su tu samo kao mjera nekog krajnjeg opreza i jer to zahtijevaju propisi. Pozvao sam Vas jer želim s Vama razgovarati…», obratio se muškarac Harisu.
Kazao je da znaju da već neko vrijeme potkrada njihovu trgovinu. Kad je Haris pokušao reći da to nije istina, suočen je sa snimcima video nadzora na kojima se jasno vidjelo šta je radio već duže vrijeme. Kamera je ipak bilo, ali su postavljene krajnje diskretno.
***
Haris je ostao bez riječi. Bilo je besmisleno bilo šta dalje govoriti. Uhvaćen je na djelu i to je to. Ali tek će ga šokirati ono što će čuti…
- Vi niste i nećete biti uhapšeni, ako to možda mislite. Mi Vas nećemo čak ni prijaviti. Nisam Vas zbog toga zvao da razgovaramo. Vi nam čak niste nanijeli nikakvu ni štetu, kod nas postoji procent otpisa robe za ovakve stvari i mogli biste to raditi još dugo bez da budemo oštećeni. Uostalom, ako želite, vi već sutra možete nastaviti s onim što ste radili… – pričao je stariji gospodin.
Mladić ga je gledao bez riječi, ne vjerujući šta mu ovaj govori. Počeo ga je preplavljivati osjećaj stida.
- Ja sam Vas zovnuo jer me zanima zašto kradete… U čemu je problem? Šta Vam fali? Šta nije u redu sa vašim životom?
***
Od stida, mladić nije prozborio ni riječ. Nešto kasnije ipak će na direktno pitanje priznati da je problem bila dosada, monotonija… to što nema posao niti nešto da radi.
- OK, kažete da nemate posao. Ako želite, od sutra počinjete raditi u našoj trgovini – stariji gospodin je dao neobičnu ponudu.
***
Možda zvuči kao bajka, ali, kako smo rekli, priča je istinita. Haris je postao najbolji radnik trgovine u kojoj je krao. Kada je stariji gospodin nakon nekoliko godina otišao u zasluženu penziju, na njegovo mjesto došao je upravo ovaj izbjeglica iz Bosne.
izvor: doznajemo.com
