Predsjednik Bošnjačkog pokreta za ravnopravnost, povodom godišnjice prijema BiH u punopravno članstvo UN-a, pred banjalučkom skupštinom nosio je zastavu s ljiljanima pa je uhapšen zbog navodnog širenja vjerske i nacionalne mržnje.
Treba naglasiti da razlog za privođenje nikako ne može biti isticanje nekadašnje legalne zastave RBiH i taj čin treba beskompromisno osuditi. Dodikov represivni aparat Sejfudina Tokića nije mogao privesti ni zbog egzibicionizma i samopromocije.
“Građanska hrabrost”
Ta vrsta „građanske hrabrosti“ česta je pojava u demokratskim društvima i na nju se u pravilu ne reagira. No, BiH nije normalno društvo i ovakvi slučajevi završavaju kao jeftini senzacionalizam i potom postaju prvorazredni politički skandali.
Naime, službena bošnjačka politika pokazuje da joj je stalo do očuvanja integriteta BiH i ne upada u zamku ulaženja u jalove polemike s Miloradom Dodikom, koji potom međuetnička prepucavanja šovinistički koristi ne bi li vlastiti narod uvjerio da je BiH nemoguća država. Tu vrstu avanturizma ne dopušta ni Islamska zajednica na čelu s reisom Kavazovićem.
Nažalost, po ne znamo koji put, bošnjačku javnost treba upozoriti da u trenutku kada nema sagovornika za prepucavanja u službenoj bošnjačkoj politici niti u vrhu Islamske zajednice, Dodik se zadovoljava da svoj program dizanja međuetničkih tenzija ispuni iskorištavajući istupe bošnjačkih političkih marginalaca.
U svakom slučaju, priču o pravu da svaki Bošnjak u RS-u ističe nekadašnju državnu zastavu BiH a da ne bude kazneno progonjen, a ta zastava kriminalizirana, ne smije se svoditi na karnevalizaciju ili performans poput onog Sejfudina Tokića. U ovom slučaju zasigurno profitira Milorad Dodik, a Bošnjacima se povratnicima u RS‑u takvim istupima produbljuje nespokoj.
Bošnjačke i bosanskohercegovačke zastave, bilo one iz prošlosti ili sadašnjosti, u ime svih Bošnjaka može dizati ili spuštati službena bošnjačka politika. Budući da se na savjest ljudi poput Sejfudina Tokića očito ne može utjecati, vrijeme je da bošnjačka politika pronađe način da centrira vlastitu poziciju i pokaže da ono što je na margini ne može biti nacionalni glasnogovornik.
Politički marginalci mogu govoriti samo u svoje ime i eventualno u ime svojih malobrojnih sljedbenika ili epigona. Ne može se dostojanstvo Bošnjaka braniti nedostojanstvenim ponašanjem Bošnjaka, isto kao što se ni abdest ne može uzeti mokraćom. A upravo je dostojanstvo granica ispod koje ne možemo ići, granica ispod koje se ne pristaje na kompromise.
Tokićev teatar
Tokićev teatar u Banjoj Luci predstavlja samo kontinuitet štete koju je napravio u jeku polemika tokom kampanje za Popis stanovništva u BiH 2013. U dijaloškoj emisiji na RTRS-u dao je ponajbolji izgovor svakoj vrsti srpskog separatizma. Nastupom u ime svih Bošnjaka, kojim je odavao bahatog i prepotentnog nametljivca, bio je posve neslučajno u potpunoj suprotnosti s ostatkom smirenih i razumnih sagovornika iz srpskog i hrvatskog naroda.
Dramaturgija (zamka Dodikovih medijskih eksponenata) je bila sjajno postavljena i ostvarena, a Sejfudinovi „intelektualni dosezi“ (primjereni statisti novog nastavka filma Glup i Gluplji) odlično su ocijenjeni i još bolje iskorišteni. Sudionici nisu izabrani da bi jedni drugima bili protuteža ne bi li se dobio objektivni balast, nego su izabrani da bi svi zajedno bili protuteža Sejfudinu Tokiću – glasnogovorniku i pravobraniocu buduće bošnjačke države.
Jer, Tokić je tada rekao upravo ono što su neki Srbi željeli čuti – bude li nas preko 50% tražit ćemo državu u kojoj smo mi konstitutivni narod, a Hrvati i Srbi nacionalne manjine. Dežurni srpski arhivari mitova nakon takvih izjava komotno mogu obznaniti da će, ako se nešto hitno ne učini, svi redom opet biti vazali Turcima te će ih se uskoro nabijati na kolac. U biti, jedini kolac su Sejfudinove izjave kojim je svoj narod opalio posred čela.
Tokić je iskorišten kao jedan od instrumenata dobro razrađene srpske medijske propagande koje će Srbi prizivati u svijest dok će Dodik razvaljivati BiH i osporavati svaki legitimni argument službene bošnjačke politike. Naš je izbor hoće li tragikomedija nečijeg neznanja, a potom i osobnog poraza, postati naša zajednička sudbina.
Od tog izbora ovisi hoćemo li nečiji politički performans shvatiti kao bošnjačku građansku hrabrost, ili kao ono što u biti i jeste – neminovni politički poraz.
Izvor: Faktor.ba/Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ
