Dana 22 maja, obilježavajući, tobože, godišnjicu prijema BiH u Ujedinjene nacije, Tokić razvio ratnu zastavu Bosne i Hercegovine u Banjoj Luci, u krugu sebe, jer više niko do njega ne drži, niko se za njega ne raspituje, niti interesira, s izuzetkom, eventualno, nekih kamatara/lihvara kojima je u Sarajevu ostao dužan novac.
Možda griješim, ali nisam baš siguran da je Tokić na današnji dan, prije dvadeset i dvije godine, bio previše oduševljen prijemom BiH među članice UN-a. Sasvim sigurno sa zastavom nije izašao na ulice Sarajeva. Nisam, također, potpuno siguran ni da li je Tokić, poslanik Saveza reformskih snaga u predratnoj Skupštini BiH, glasao za referendum o samostalnosti ove zemlje, ili je bio protiv, odnosno suzdržan, kao najveći broj njegovog poslaničkog kluba (u kojem je sjedio i MILORAD DODIK).
Kada ga je neko nakon rata upitao kakav je njegov konkretan, neposredan, doprinos odbrambeno-oslobodilačkoj borbi, kazao je kako on (doprinos) nikako nije zanemariv: brat mu se borio u redovima Armije BiH. ( Kasnije će taj model domoljublja do perfekcije dovesti FAHRUDIN RADONČIĆ tvrdnjom da je za slobodu BiH dao „dvojicu braće svoje supruge“!).
Sve, dakle, što je u vezi sa Tokićevim javnim, pa i privatnim poslovima u posljednjih četvrt stoljeća, od mondijalnog reformiste do rigidnog patriote, u dubokoj je koliziji, nepomirljivom konfliktu sa elementarnim moralom, pristojnošću, odgovornošću. Tu se krije materica njegovog poltičkog sloma, kasnije i finansijsko-ekonomskog debakla kojem su uvelike doprinijele rastrošne terevenke po sarajevskim kockarnicama. Banke, povjerioci, kao i đavo, uvijek dođu po svoje.
Izvor: Slobodna Bosna
