Ne znam ni kako da vam se predstavim. Ne znam više ni ko sam, niti šta je ostalo od mene, sem ovog, od bolova izmorenog, nesposobnog tijela. Zamislite da vrištim, da urlam: Ja više ne mogu!!! Zamislite život, u kojem gladujete, svejedno i ako imate šta da jedete, život u kojem i ako pojedete bilo šta, izađe iz vas u tekućem stanju, kroz maksimalno pola sata. U jakim bolovima.
Zamislite da vas SVAKO jutro, probude nesnosni bolovi u utrobi, koji vas tjeraju na povraćanje do gubljenja svijesti. Zamislite da sama pomisao na hranu koju ste do juče ludo voljeli, biva okidač za takva povraćanja. Zamislite da sve to traje tri godine i pet mjeseci. Zamislite još da ste samohrana majka bebe od četiri i po mjeseca, bez ikakvih primanja, bukvalno zarobljena u stanu od 40 kvadrata i da ljekari u vašoj zemlji ne mogu da vam pomognu. Možete li uopće da zamislite da neko sad sjedi gladan, dok se vi šetate po predizbornim gozbama?
Zamislite, da tako bolesna, gladna, bez primanja i mogućnosti da se krećem izvan stana, uspjevam svom sinu objezbjediti sve što mu treba. Ne, zasigurno ne zahvaljujući sistemu i dobroj socijalnoj politici, koja bi skrbila o bolesnim, nezaposlenim građanima ove zemlje. Zamislite, od mene još našli da čvaknu tri porodiljske naknade i novac za opremu novorođenčeta! Opet spominjete neke reforme???
Šta vi znate kako je biti obični građanin u ovoj zemlji, i po "redu i protokolu" kakav ste zaveli, završiti neki papir u Općini, pregled na klinici, naručiti se za snimanje? Sumnjam da ste nekada došli kući s receptom u praznom novčaniku i nedignutim lijekom od 20 KM, jer ih nemate. Znate li kakav je osjećaj kad vas zovu na razgovor za posao, a vi nemate ni za autobusku kartu? Nemate pojma kako je teško ustati nakon ko zna koliko vremena provedenog u nesvjesnim stanju, s poda u hodniku... Šta vi znate kako se ponašaju doktori i medicinsko osoblje u zdravstvenim institucijama prema vama, ako ste Ničiji i ako umjesto kese, prtite par kg papirčina, tj. nalaza?
Meni više ne trebaju obećanja. Mislim, nisu mi nikad ni trebala, ali ih ipak, pred svake izbore, tako velikodušno razbacujete na sve strane. Ne treba mi posao u Telecomu, donacija građevinskog materijala za kuću, sređena diploma "preko rođaka"... Ne treba mi koverta sa stotinjak maraka, niti paket sa osnovnim životnim namirnicama.
Na snimku je moj sin, kada je imao pet dana. Njemu treba majka. Samo mene ima. Zna koliku smo patnju pobjedili zbog moje bolesti, zato je nasmijan. Od rođenja. Da zna u kakvoj se zemlji rodio, sumnjam da bi bio. :(
Treba mi odlazak na liječenje. Pitam vas, javno, ima li u Bosni i Hercegovini iti jedna politička stranka koja bi preuzela moje troškove liječenja van granica BiH, na uštrb možda troškova predizborne kampanje??? Malo da smanjite balone, plakate, troškove prezentacija... Moja se majka nedavno šlagirala, gledajući svoje dijete godinama u patnjama, nemoćna da mu pomogne. Ja vas molim, kao građanka Bosne i Hercegovine, ako ne možete da mi pomognete, eutanazirajte me!!!
Mogu li kao jokere svih dosadašnjih obećanja koje ste dali, umjesto tih bijesnih autoputeva, radnih mjesta na biranje, zlatnih kašika i zdravstvenih reformi, mogu li sve to da mjenjam za ove doktore, negdje? SPOSOBNE.
Ako ne može, pišite umjesto mog glasa, da se otpisujem. Radije ću pristati da me zaista eutanazirate (i ovako me, sistemski, ubijate polako, što mi je gore).
Ima li iti jedna politička stranka u BiH, kojoj je stalo do običnog čovjeka? Ne glasača, već čovjeka??? Moj sin nema pravo glasa. Ima li pravo da ima majku???
doznajemo.com
