Sve se desilo nedugo iza Berlinskog kongresa 1878. godine, na kojem su velike sile postigle dogovor da tadašnje Austrougarsko carstvo, pod određenim uslovima, uključujući i isplatu oko 2,5 miliona funti u zlatu, preuzme od Osmanske Turske, upravljanje nad Bosnom i Hercegovinom.
Sve ipak nije prošlo mirno, u Bosni i Hercegovini je organizovan otpor, kojeg je vojna sila Austro-Ugarske, nakon određenog vremena slomila.
Dolazak vojnika u Sarajevo sa sobom je donio i neke incidente od kojih je ovaj, koji je dok je bio živ ispričao hadži hafiz Halid Hadžimulić, dugogodišnji imam i hatib Careve džamije, na lijevoj obali Miljacke, posebno tužan.
– Fatima je bila iz siromašne kuće; jelo se kad se šta imalo a sofra je uglavnom bila skromna i nije se rijetko dešavalo da mnoga dječija usta ostanu gladna pošto se sofra objesi na klin u špajzu. Poljubila bi starom babi ruku svaki put kada bi, nakon što sunce dobro odmakne iza horoza, i pohitila u Alipašinu džamiju da rastegne ćilime i potare prašinu po soškama za obuću. Nije bilo plemenitije niti čistije djevojke u okolini džamije, to je znala sva čaršija… – opisuje se, između ostalog, u priči glavni lik ovog tužnog događaja.
Toga majskog jutra 1879. godine, međutim, dva polupijana austrougarska vojnika, pod djelovanjem alkohola, pokušali su obeščastiti ovu djevojku.
Da bi izbjegla izvjesno silovanje, djevojka je odlučila skočiti sa munare Skenderije džamije.
– Te godine nije bilo brojnije džennaze na obje strane Miljacke. Kabur Fatimin je u haremu Alipašine džamije, mali i neprimjetan ali meni se svaki put čini veći od Trebevića… – piše, između ostalog, autor teksta na sajtu bosnjaci.agency.
Tehnička obrada: cikportal.com
(CIK.ba)
Piše: doznajemo.com
