Dvije načete vekne hljeba, dva paradajza, dvije paprike, pomorandža i breskva – hrana koja mi se već nekoliko dana vuče po kući (pomorandžu sam nosila u torbi tri dana dok nisam shvatila da je definitivno neću pojesti) i koja bi inače završila u kontejneru. Paradajz je omekšao, paprika se malo sparušila, a hljeb se mrvi i više “nije ni za šta”. Ze većinu je ovo đubre. Za Mirjanu je ovo ručak. Za dva dana.
Ona je jedna od 600.000 ljudi u Srbiji koji nemaju dovoljno novca za osnovne životne potrepštine. Ima penziju 14.000 dinara i stan od 30 kvadrata koji joj je ostao od pokojnog muža. Kad poplaća račune, ostaje joj dovoljno da “preživi” – i tako već 10 godina od kad je ostala udovica. Do prije dvije godine nije skupljala hranu po kontejnerima, ali onda ju je muka natjerala.Kesu sa namirnicama sam ostavila pored kontejnera, moram priznati, prvi put u životu. Inače, sve što se ne pojede ide u istu veliku kesu za đubre i pravo u kontejner – i to onaj podzemni. Dugo sam sebe ubjeđivala da nema poente ostavljati to sa strane, kao što je moja mama uvijek radila, jer je to zaista malo hrane i “nikome neće značiti”. Poslije susreta sa Mirjanom više nikad neću napraviti istu grešku. Jer ona pomorandža koju sam danima vukla sa sobom njoj je predstavila toliku radost da ju je na licu mjesta pojela!
“Ne pamtim kad sam jela pomorandže! Ljudi najčešće pored kontejnera ostavljaju hljeb ili peciva, rijetko kad se desi da voće i povrće ostave. To bacaju u sam kontejner, a ja ne kopam. Ja samo uzmem ono što je ostavljeno sa strane. I znači mi, sine, jer ovo ovdje će meni da potraje dva dana. Imam kod kuće parizer i krompir”, priča moja sagovornica uz osmijeh. Moli me da je ne slikam, moli me da joj ne spominjem prezime jer je nekad imala prijatelje.Ima i komšije sa kojima se druži i oni ne znaju da skuplja hranu koju ljudi ostave. Krije to ali, kako kaže, ne zbog ugleda.
“Ugled je davno zaboravljena stvar ovdje i meni sasvim nebitna. Nemam ponos, nisam nikad bila takva. Ja jednostavno ne želim njihovo sažaljenje i milostinju, jer ne bih mogla da podnesem da neko u današnje vrijeme odvaja od usta sebi i svojoj djeci da bi meni, jednoj babi, dao! Ovako mi je bolje, uzmem šta nikome više ne treba, a to je često puno”, nastavlja ona. Često hranu nalazi i u crkvama.
Pokušavam da je zamolim da dođe kod mene na čaj, kafu i kajganu, ali odbija. Smješka se stidljivo, pokazuje mi na kesu sa hranom i zahvaljuje mi se. Kaže ide sada kući da jede, možda usput nađe još nešto. Tako je i haljinu koju nosi našla prije godinu dana.
“Meni jeste teško, ali zamislite tek kako je ljudima koji žive na ulici i nemaju nikakva primanja”, dobacuje mi dok odlazi.
I sad, dok pokušavam da nakon ovako snažnog iskustva napravim sama sebi u glavi, a zatim i na papiru, neki zaključak koji ne bi zvučao kao patetični kliše, shvatam da je to ravno nemogućoj misiji. Jer, i meni su govorili da je moje malo nekome mnogo. I mene su učili da hrana ne treba da se baca, da ima ljudi koji gladuju i kojima jedno moje “ma, nije ni za šta” znači topao obrok. Ali tek sada sam shvatila težinu tih riječi.To nisu prazne riječi. Pričamo o realnim ljudima, kojima je svakodnevno najveća briga da li će imati šta da jedu. Pričamo o majkama male djece, o mladima koji su ostali bez roditelja, o ratnim veteranima, o nesrećnim udovicama i ljudima koji su možda do prije dvije godine živeli sasvim prosječno. Pričamo o oko 5.000 ljudi koji samo na teritoriji grada Beograda žive bez krova nad glavom. I o oko 250.000 tona hrane koja se u našoj zemlji baci ili uništi svake godine.
A najbolji dio svega toga je činjenica da je ovdje riječ o jednom od onih rijetkih problema na koje možemo sami da utičemo! Samo je potrebno dva puta da razmislimo prije nego što “sparušenu papriku” od 200 dinara po kilogramu bacimo u đubre.
24sata.rs
