Zamolila bih Vas da ostanem anonimna. Željela bih da uputim javno pismo o našim jadnim političarima, našoj jadnoj vlasti i jadnoj situaciji vezanoj za nezaposlenost u Bosni i Hercegovini.
Imam 22 godine, završavam Ekonomski fakultet ove godine. Studije sam upisala vandredno, jer sam namjeravala raditi i školovati samu sebe. U te tri godine, svaki razgovor za posao se završavao odvratnim porukama direktora kompanija. Od traženja fotografija moga tijela da bi vidjeli kako mi stoji uniforma u kojoj treba da radim, do poziva na večeru, nakon radnog vremena.
Pola godine sam radila u jednoj firmi, svaki dan očekivala da će da mi plate, ali ništa. Svaki dan dolazila kući plaćući jer mi šef, koji je direktor ugledne firme koja svakodnevno radi na “pomoći” za djecu, tepa i šalje kontrovezne poruke uvredljivog sadržaja. Trpila sam, znala sam da moram pomoći roditeljima. Pola godine sam trošila svoje vrijeme i ozbiljno narušila svoje zdravlje. Napominjem, sve su to ozbiljne kompanije koje su veoma uticajne u današnjem društvu. U augustu, tekuće godine, dobila sam ponudu za posao u Njemačkoj, preporučeno jer sam veoma dobra sa Engleskim jezikom, u govoru i pismu. Ljubazno i sa velikim hvala ljudima koji su mi to punudili rekla sam da ne želim. Ne želim otići iz Bosne i Hercegovine, jedne prkosne države koju pokušavaju da unište zli ljudi. Ljudi koji učestvuju u pijačnoj raspodjeli pozicija, fotelja i svega što njima, samo njima odgovara. Ne želim da napustim moju državu i odem vani samo zbog posla.
Valja meni ovdje, gdje sam izgubila najbliže u ratu da bi meni i budućim generacijama obezbjedili bolje sutra, izgraditi budućnost. Snaći ću se, ako Bog da. Sve nas negdje čeka naša nafaka. Već nekoliko godina pokušavam dobiti poticaj za maline. Zvuči kao veoma lagan proces, ali ni približno nije tako. Od banke do banke, od općine do općine… obećaju, ali ništa! Traže novac u zamjenu za odobreni poticaj. Odakle mi? Zar bih išla tražiti milost od bilo koje državne institucije da imam novac za maline? Naravno, ako nemaš novca… znaš..mlada si, lijepa si… mogli bi se dogovoriti.
Plačem, jer znam šta sam sve prošla pokušavajući pronaći svoj komad hljeba pod ovim našim nebom. Bez obzira na to što sam djevojka, sa ponosom ću da sadim, zaljevam i okopavam maline i da zovnem omladinu, studente koji jedva čekaju da zarade sebi nešto da mi pomognu. Također, izvoz je ono što naša Bosna treba. Izvoz onoga što naša prirodna ljepotica najviše može da im ponudi, poljoprivredna bogatstva. Onda, dragi moji političari, da li Vas je stid što dajete minimalan broj poljoprivrednih poticaja, što ste uspjeli ugasiti skoro sve starije privredne gigante, što su zatvorene fabrike sve redom od Enegroinvesta do Pofalića. Da li Vas je stid što više u Bosni nema mjesta za sve njene stanovnike koji su sposobni i željni rada? Da li Vas, kao mene, zaboli duša što omladina napušta svoju dedovinu prepuštajući buduće generacije tamo gdje nas Vi vodite, kompletnoj propasti ove države? I da li ikada se u Vama se probudi INAT SILAN BOSANSKI dovoljno da se zapitate dokle ovo ide?
Velika Vam hvala!
Tehnička obrada: cikportal.com (CIK.ba)
Piše: doznajemo.com
