Dvadesetogodišnja opsesija i potraga za grobom četničkog vojvode Draže Mihajlovića u Srbiji uvelike podjeća na Brownov "Da Vinčijev kod". Međutim, povijesna jurnjava za njegovim grobom po beogradskim i okolnim lokacijam nikada nije donijela konkretan rezultat. pa i danas postoje teorije, poput one beogradskog publiciste i geopolitičara Dejana Lučića (zagovornika svih mogućih teorija urote) koji tvrdi da je Draža Mihajlović umro prirodnom smrću u Rusiji gde je i sahranjen desetak godina nakon kraja Drugog svjestkog rata.
- On je živio do 1956. godine i tamo je umro. Naime, nakon suđenja na kojem je osuđen na smrt, tvrdi Lučić, preko ruskih veza, zajedno s njemačkim generalom Alexsanderom Loerom (koji je također bio osuđen na streljanje zbog bombardiranja Beograda) odveden je u Rusiju".
Ta teza i danas podgrijava maštu svih zaljubljenika u teorije urote, samim tim jer nema niti jednog živog svjedoka njihovog strijeljanja (posljednji je umro prije desetak godina), a njihovi posmrtni ostaci su prema nekim dokumentima zauvijek uništeni. Dakle, uprkos tome što je u poznatom procesu bio osuđen na smrt, Draža nije streljan 17. ili 18. srpnja 1946. godine, nego je prebačen u SSSR, gde je i umro.
- Godine 1946. bio sam mladi oficir Ozne i sjećam se da se Draža žalio i tražio pomilovanje. Obećao je da će, ako mu se preinači presuda, pomagati i sarađivati s vlastima u sređivanju stanja u zemlji. Tada sam od starijih kolega čuo da je SSSR tražio od naših vlasti da im se Draža ustupi, tvrdio je srpskim tabloidima prije nekoliko godina jedan od zatvorskih čuvara Draže Mihajlovića, a taj iskaz je objavljen i u knjizi Miodraga Nikolića „Odrastanja i ideali’’, objavljenoj 2006. godine.
Jedan od visokih državnih dužnosnika bivše SFRJ Miloš Minić koji se godinama hvalio kako je sudjelovao Mihajlovićevom strijeljanju, pred kraj života je govorio kako "više nije siguran je li to zaista bio četnički vojvoda".
Ta teza ima svoje pobornike u samoj činjenici da su mnogi zločinci i neprijatelji Titovog režima bili osuđivani na smrtne kazne a kasnije su "pomilovani" jer su surađivali s tajnim službama u otkrivanju mnogih tajni iz ratnih vremena.
Miloševićev "slučaj"
Zato i nije čudno što se i uz smrt Slobodana Miloševića i danas vežu najrazličitije priče. Činjenice govore kako je 11.ožujka 2006. godine prema informacijama iz Haškog tribunala u pritvorskoj jedinici zatvora u Sheveningenu umro predsjednik Srbije i SRJ Slobodan Milosević, čovjek koji poput Adolfa Hitlera nikada nije bio osuđen za najteže ratne zločine, a ostat će upamćen kao jedan od najvećih zločinaca 20-stoljeća.
Nakon te vijesti najviši međunarodni dužnosnici, ali i službenici haškog suda, vrlo su nezainteresirano reagirali na ovu činjenicu. Realno, takav ishod odgovarao je mnogima, jer prekid sudskog procesa u Hagu osim Srbiji - državi koja se nalazila pred optužbom za genocid, išao je na ruku i mnogim svjetskim centrima moći koji su bili upleteni u krvavi sukob na poručju bivše Jugoslavije, a kojima je prijetilo otkrivanje, jer su bile otvorene tajne jugoarhiva. Jasno sve je to s vremenom podgrijalo priču kako Milošević nije umro u Haškom pritvoru, nego je njegova smrt zapravo iscenirana na što su upučivali brojni dokazi.
Budući je Milošević pokopan na prilično neobičnom mjestu, budući nitko nije vidio njegovo mrtvo tijelo (osim službenih patologa) i s obzirom da njegov grob danas nitko od njegove obitelji i najbližih suradnika uopće ne obilazi, nije nemoguće da i Milošević kao i cijela njegova obitelj (supruga, kći, sin i brat) živi u Rusiji.
Ta je teza dodatno aktualizirana najnovijim optužbama na račun njegove supruge da je bila nalogobodavac zločina u Srbiji tijekom devedesetih godina. Naime, uzrok Miloševićeve smrti bio je infarkt, utvrđen je dan kasnije, poslije izvršene obdukcije u kojoj su pored nizozemskih liječnika sudjelovali i ruski te patolozi s Vojnomedicinske akademije iz Beograda, pukovnici Srbislav Ilić i Ivica Milosavljević. S njihovim obdukcijskim nalazom odmah su se složile vlasti u Srbiji, organiziran je hitni transport i žurni pokop.
Osim poznatih dugogodišnjih političkih i povijesnih veza Srbije i Rusije, zanimljivo Miloševićev brat Borislav bio je dugogodišnji veleposlanik SFRJ u Moskvi i čitava njegova karijera tijesno je bila vezana za Rusiju, gde je sedamdesetih počeo diplomatsku službu. Govorilo se da je i čovjek KGB-a. Osim toga, poznato je da je Nizozemska kao dio snaga UN-a bila suučesnik teškog genocida u zaštićenim zonama BIH. Srbija se tako smrću, Slobodan Miloševića spasila službene osude za agresiju ali genocid. Takav rasplet odgovarao je i Francuskoj i Velikoj Britaniji, ali i SAD-u, posebno CIA-i.
Službeni nalaz patologa nikada nije službeno objavljen, a upravo je nevjerojatna činjenica da imena i adrese patologa s VMA (pukovnika Ilića i Milosavljevića) nema u niti jednom imeniku i adresaru u Srbiji. Četiri mjeseca prije iznenadne smrti Miloševića je u Hagu pregledao liječnički tim od troje specijalista – kardiolog iz Francuske, specijalist za krvne žile iz Rusije i otorinolaringolog iz Beograda koji je na suđenju bio svjedok Miloševićeve odbrane. Oni su predložili da Milošević ode na pregled u Rusiju u poznati specijalistički institut Bakuljev, ali sudsko vijeće je to krajem veljače odbilo. Nekoliko dana kasnije Milošević je navodno umro, a indikativno je i to da je Borislav Milošević samo nekoliko dana nakon bratove smrti otišao u Moskvu na Institut Bakuljev.
Sam čin navodne pogreba Slobodana Miloševića, također je svojevrsno svjedočanstvo obmane koja nije mogla biti izvedene bez dozvole i znanja velikih svjetskih sila – SAD-a i Rusije.
Baš kao i u slučaju kompletnog posmrtnog hepeninga, dramaturški detalji posljednjeg dana završnog Miloševićevog putovanja ostali su nepoznati do samog kraja. Zahvaljujući tome, ni tog posljednjeg dana nije manjkalo dezinformacija, poluinformacija, teorija i pretpostavki. Što se tiče Miloševića, priče su se uglavnom svodile na već mnogo puta ponovljenu teoriju o tome da je sanduk bio prazan, a da je Slobino tijelo već otputovalo u Moskvu.
I znakovito nitko nikada nije tražio eshumaciju kojom bi se sve te teorije srušile ili potvrdile. Pitanja je li Slobodan Milošević uopće umro i živi li i danas u Rusiji zajedno sa svojom obitelji, sve su češća jer njegova supruga i djeca danas žive na tajnoj lokaciji koja nije poznata baš nikome u Srbiji.
Izvor: dnevno.hr
