Zato je opasno kad Srbi izigravaju dobrotu bez pokrića i kad Bošnjaci izigravaju povjerenje u Srbe bez pokrića. Nisu jednom Srbi iskoristili tu bošnjačku čežnju da se Srbima vjeruje k'o najrođenijima, pa su se iz komšija pretvarali u krvoloke. Taj lanac bošnjačkog vjerovanja Srbima, te želje da Srbi budu ono što biti ne mogu – mora biti prekinut, za sva vremena! Nepovjerenje prema Srbima mora biti bošnjačka strategija do Sudnjega Dana! Za nas Srbin može biti dobar čovjek, ali njegovo političko srpstvo, nikad-za-nikad ne može i ne smije biti prihvaćeno kao dobrohotno, jer se nikad ne zna kada će taj dobri čovjek Srbin postati četnik, koljač, silovatelj, u okviru svoga čopora. Poruka se sažima u sljedećem: Bošnjaci, Srbinu možete vjerovati, a Srbima nikad! Jednom keru možeš možda vjerovati, kakav god je, ali čoporu kerova ne vjeruj nikad! Srbi su svoje kukavičke pohode na goloruke bošnjačke civile vazda ostvarivali u četničkim čoporima. Zato je nužno razlikovati srpstvo od Srbina.
Ima li 7000 normalnih Srba?
Nama se od bolesnog dejtonskog društva nameće podvala o nepostojanju kolektivne krivice, o postojanju individualne odgovornosti, iako Srbi kolektivno stoje iza Republike Srpske, koja je od začetka do današnjice genocidna tvorevina. Srbi, upravo kolektivno, svjedoče odanost genocidu i etničkom čišćenju, utoliko što ništa ne čine da se izmijeni politička realnost zasnovana na ubijanju i protjerivanju Bošnjaka, a i Hrvata. Ova konstatacija nije naš, već je srpski problem, i ne možemo mi biti krivi što su Srbi takvi kakvi jesu. Ali u korumpiranim i totalitarnim društvima, kakvo je ovo dejtonsko, kriv je onaj što vidi zlo, a nije krivo zlo.
Sada nam se to zlo nastoji ušminkati predstavama o katarzi srpstva, o očišćenju i suočenju za genocidom koji je u ime srpstva počinjen, a to srpstvo ništa ne čini da ukine život genocida oličen u životu Republike Srpske. Otud je važno podvući jasnu granicu na kojoj počinje vraćanje srpstva u civilizacijske norme: Nema srpskog pokajanja, nema srpskog ozdravljenja, bez ukidanja Republike Srpske! Prošle hefte Bošnjaci su po društvenim mrežama dijelili i sa suzama u očima preporučivali pismo nekakvog Srbina, koje je objavljeno prije par godina, a izronilo je baš sad.
Sarajevski mediji bobastično i nekritički najavljuju: „SRBIN IZ SRBIJE POSLAO PORUKU SRBIMA KOJI ŽIVE U BIH: Nećete vjerovati šta im je poručio!“ Drago Bošnjacima, posve im drago, što jedan Srbin razumije tolerantnost islama, civilizacijski karakter otomanske vladavine, što razumije ko je agresor i ko žrtva, i što razumije sve ono što su Bošnjaci gotovo počeli zaboravljati pod medijskom dejtonskom diktaturom koja ide za ispiranjem mozga. Taj dobro pismeni dobri Srbin, u svome izljevu čojštva, između ostalog, piše:
- Nije tajna da je Srbija stvorila Republiku Srpsku, kada je 1992. godine poslala vojsku, specijalce i dobrovoljce, te nahuškala, naoružala i organizovala Srbe u Bosni i Hercegovini. Čitave oblasti jedne multikulturne države su vojskom zaposednute, etnički očišćene i proglašene srpskom teritorijom. Tzv. Republika Srpska, ta žalosna tvorevina koja pokušava da bude srpskija od same Srbije, pokazatelj je naše nezrelosti za zajednički život, poštovanje bližnjega i prihvatanje različitosti. Ovo patološko stanje je urodilo stravičnim progonima i pokoljima naše inoverne braće, koje istorija pamti kao bosanski genocid.
Kako je moguće da ovaj Srbin ne izvodi logički zaključak o ukidanju Republike Srpske, te „žalosne tvorevine“? Kako je moguće da časne „Žene u crnom“ iz Beograda mnogo suosjećaju sa žrtvama, mnogo prozivaju velikosrpsku odgovornost, a nikako da kažu kako je ukidanje genocidnog entiteta ona tačka na kojoj se dijele prošlost i budućnost, krivda i pravda, fašizam i antifašizam, prljavo srpstvo od čistog srpstva? „Žene u crnom“ su obznanile da će od srbijanskih vlasti tražiti da se 11. juli obilježi u cijeloj Srbiji, što je mnogo manje nego da su tražile da Srbija, kao supotpisnica Dejtonskog sporazuma, inicira proces ukidanja entiteta, dakle Republike Srpske, kao jedini konkretan vid distance Srbije, Srba, i srpstva prema genocidu u Srebrenici koji je počinjen u ime Srbije, Srba i srpstva. To bi bilo konkretno, suštinski, sadržajno, sve drugo je ubleha i magla.
U isto vrijeme kad i ovo pismo, pojavila se inicijativa nekakvog Srbina da pred Skupštinu Srbije, 11. jula, iziđe 7000 Srba i poliježe po cesti, u znak podsjećanja na genocid u Srebrenici. Neko je negdje nješta ležao po cesti, pa bi sad ovaj fini Srbin htio i da po cesti poliježe makar 7000 Srba, kad ne može 8372… Šta je to gor-dol 1372 žrtve, kad se sve može zaokružiti na 7000 Srba u tom performansu valjanja po cesti? Možda je to stvarno dobra ideja, jer bi vrijedilo vidjeti da li ima 7000 Srba koji razumiju trajnu historijsku odgovornost srpstva za najveći genocid u Evropi nakon holokausta. Zamisli da se na talambase dadne takva inicijativa, a pojave se samo „Žene u crnom“.
Te „Žene u crnom“, kad ih sve sabereš, mogu stati u jedan autobus, a Bošnjaci bi htjeli da vide kako je sva Srbija k'o taj autobus. …Možda stvarno nekad i bude, tim prije što je onaj nekakav im vrač Tarabić, haman, prorekao da će svi Srbi stati pod jednu šljivu, a teško je sad znati je li to metafora rakijske nesvijesti, u kojoj se po Srbiji odmalehna pliva. Elem, ni taj Srbin što zagovara lijeganje 7000 Srba po cesti nije rekao tu ključnu definiciju – da nema srpskog pokajanja, srpskog suočenja, srpskog ozdravljenja bez ukidanja Republike Srpske. Bošnjačka žrtva nikada neće prihvatiti ništa manje od ukidanja genocidnog entiteta! Zato što je sve drugo dodatno poniženje i farbanje očiju.
Getoiziranje genocida
Na žalost ovako ne misle oni koji su formalno zaduženi da nam čuvaju dostojanstvo i brane naše interese, kao što su, recimo, bošnjački političari. Namjesto da ignoriraju dolazak Milorada Dodika u Potočare, nekoliko njih je otrčalo da mu bude u pratnji. Uz Dodikovo ime, kao što vidite, ne mećemo nikakve epitete, nikakve funkcije, jer je on svojim imenom postao prepoznatljivi simbol zla, velikosrpstva i genocidizma u Srba. On koji već drugu deceniju strasno negira genocid nad Bošnjacima, vrijeđa bošnjačku žrtvu, blati državu u ime koje je ta žrtva podnesena, došao je u Potočare da, kobejagi, izrazi žalost.
I onda okrene na cirkus, na poniženje, pa na mjestu gdje bi insan trebao šutjeti, divlja svinja u ljudskom obliku počne da hropti, govoreći da – „previše ima politizacije zločina“, a što je minimiziranje genocida, i vrijeđanje žrtava. Jer zločin i genocid nisu isto, zločin može biti izdvojeni inicident, a genocid je proizvod sistema, iza kojeg su stajali Beograd i Republika Srpska. To zna Dodik, znaju velikosrbi, a da li znamo mi?
Upravo oni koji bi trebali prvi znati, haman, potanko znaju… Slučajno naiđoh na informaciju da Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka organizuje Međunarodnu konferenciju “Genocid u Srebrenici: Ka trajnom sjećanju”, koja će se održati 12. i 13. maja 2015. u Gazi Husrev – begovoj biblioteci. Lijepo, mislim, neka je što više manifestacija posvećenih kulturi sjećanja. Pogotovo kad dolaze od instituta i ljudi koji ponajviše znaju. Krenem čitati tekst pozivnice… U ovom Institutu, islamskom, pišu da je – genocidu 1995. godine prethodio masakr i „etničko čišćenje“ na području cijele Bosne i Hercegovine od početka rata 1992. godine.
Dakle, oni koji bi prvi trebali znati, evo, ne znaju da je najveći genocid bio upravo 1992. godine, da je te godine ubijeno više od polovice sveukupnih bošnjačkih žrtava, da se njihovo ubijanje, koje je istovjetno ubijanju u Srebrenici, ne može minimizirati kao „masakr i etničko čišćenje“, već se mora zvati – genocidom. Jer, masakr može počiniti svako, ali genocid je dio sistema, jasne, projektovane namjere da se uništi jedna etnička skupina. Zašto bi velikosrpske vlasti s obje strane Drine toliko upirale da genocid nad Bošnjacima ne bude genocid, već da bude zločin, ako je to nebitno? Zašto bi brisali riječ genocid sa mezarja u Višegradu? Oni jako dobro znaju ovo što u ovom našem islamskom institutu ne znaju, ili neće da znaju, ili prešućuju kako bi nekome nagodili ili ugodili. Getoiziranje genocida nad Bošnjacima na područje Srebrenice odveć je podvala na koju su sami Bošnjaci nasjeli, zanemarivši istovjetnost i jednakost genocidnog stradavanja Bošnjaka na cijelom prostoru pod velikosrpskom okupacijom.
Nikad nije bilo toliki problem u velikosrpskom zlu, koliki je problem bio u nepameti Bošnjaka da to zlo očitaju, prepoznaju i da ga se čuvaju. A kako bi bošnjački narod mogao znati to što ne zna, kad bošnjačka inteligencija trčkara za srbalukom? Ko će to našem narodu reći da mu je srpstvo vječita opasnost? Mogli bismo sad nabrajati štošta, i nalaziti svakorazne primjere. Ta fascinacija bošnjačke inteligencije srbalukom, nešto je najbudalastije što se bošnjačkom narodu desilo. Ne zna insan bi li prije presvis'o od smijeha ili od muke!
(Toliko sam fasciniran ovim debilizmom u iskompleksiranih Bošnjaka, da sam svojevremeno i jednu pjesmu na tu temu napisao: Oj, Srbine, Srbine, / Ti si glavni, Srbine / Svaka tebi da je čast / Ti si Srbin, ti si vlast / Sve tvoje pametno je / Sve u mene smiješno, nek’ je / Smijemo se Fati, Muji, Husi, Hasi, / Divimo se Savi, Žiki, Mići, Vasi / Srbi treba da su nam šefovi / A mi treba da smo im repovi / Nije Hasino direktor da bude / Pa da se ljudi čude / kako Haso naređuje Vasi / Vasino je da postrojava ljude / Tvoj sam poltron, tvoj sam fan / Šta ću kad sam musli-man…)
Na kraju: Oni koji znaju treba da znaju kako je dobar samo onaj Srbin koji se bori za ukidanje Republike Srpske. Ima li gdje i jednog?
Izvor: saff.ba/Piše: Fatmir Alispahić
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku CIK.ba.
