Tuzla, 1994. godina. U Bosni i Hercegovini bijesni rat, grad se nalazi pod agresijom srpske vojske, a njegovi stanovnici naviknuti su na svakodnevni strah od granata koji ih prati dok odlaze na posao ili u školu. Među njima je 12-godišnja Lejla Husagić, perspektivna teniserka pred kojom je obećavajuća sportska karijera.
Zajedno sa svojim vršnjacima iz Teniskog kluba Sloboda, Lejla sanja o velikim turnirima i pobjedama. No dok se oni uglavnom poistovjećuju s Monicom Seles, Steffi Graf ili Peteom Samprasom, u njenom je univerzumu zvijezda samo jedna.
- Andre Agassi. On mi je bio centar svijeta, uživala sam gledati svaki njegov meč. Ta lakoća pokreta toliko me se dojmila da sam pokušavala kopirati njegovu igru, naročito onaj dvoručni bekhend - priča nam Lejla dok sjedimo u Umagu, podno ATP stadiona Gorana Ivaniševića.
Tamo se u subotu, 16. jula, dva dana prije početka turnira, dogodio susret koji je povod našoj priči. Tokom boravka u Umagu i druženja s navijačima, Andre Agassi potpisao je mali milion autograma, svjesno ili nesvjesno se našao na stotinama selfieja, poklonio smiješak ili običan „How are you“ mnogima koji su samo zbog njega potegnuli do Istre.
Magično pismo
Ipak, jedan je susret bio posebniji od ostalih. Kada su organizatori do Agassija uspjeli progurati sada 34-godišnju Lejlu Elezović, vrijeme je na trenutak stalo. Film nabijen snažnim emocijama odvrtio se 20 godina unazad, oživjele su slike i jedno magično pismo, koje je našoj sugovornici promijenilo život.
- Sve je počelo nagovorom mojih trenera Miška Đuranovića i pokojnog Brace Đuranovića. Kada su vidjeli koliko sam fascinirana Agassijem, koliko puno pričam o njemu, rekli su mi da mu pošaljem pismo jer nemam što izgubiti. U sportskom listu Tempo pronašla sam njegovu adresu u Monte Carlu i sročila poruku. Budući da je bio rat, nisam mogla znati hoće li psimo uopće otići iz Bosne - priča Lejla.
Kako su prolazile sedmice i mjeseci, mlada teniserka već je zaboravila na svoje pismo. Agassi je u međuvremenu prvi put zasjeo na čelo ATP ljestvice (1995.), Wimbledonu iz 1992. godine pridodao je US Open i Australian Open te postao globalna superzvijezda. Dvije godine kasnije, u januaru 1996., Lejlin život okrenuo se naglavačke.
- Vraćam se s treninga i vidim mamu kako mi mahnito maše iz daljine. Nije mi bilo jasno zbog čega je toliko uzbuđena. Kad ono, kod kuće me čeka pošiljka, šalje je Fondacija Andrea Agassija. Na moje ime i prezime! Unutra je pismo u kojem piše da je Andre dobio moju poruku i da mi želi pomoći. Poslat će mi tenisku opremu, samo im moram vratiti pismo kako bi bili sigurni da su ga poslali na tačnu adresu.
Lejli je maloko od prijatelja povjerovao da joj se doista javio Agassi. Njoj to, međutim, nije bilo važno, „znala sam da je to nešto samo moje“. Nešto kasnije, stigla joj je Agassijeva potpisana fotografija i reket s posvetom: „Lejla, nikad ne odustaj. Bog te blagoslovio. Andre Agassi“.
Prošlo je tačno 20 godina prije nego je priča dobila dirljiv epilog. Kada je čuo da će Andre Agassi gostovati u Umagu, Lejlin muž Jasenko Elezović povukao je sve moguće veze kako bi došao do njega. Na kraju su se obratili agenciji StarWing i direktoru turnira Lawrenceu Frankopanu, koji je cijelu stvar povjerio glasnogovorniku Tomislavu Poljaku. Malo-pomalo, snovi su se i drugi put počeli ostvarivati.
- Trebalo je to biti iznenađenje, ali bilo ga je nemoguće izvesti da Lejla ne dozna. Htio sam im poslati Agassijevu potpisanu sliku kao dokaz da je naša priča autentična. Bilo mi je nevjerovatno da postoje ljudi koji su odmah prepoznali koliko nam to znači - kaže Jasenko.
"Never give up"
U subotu poslijepodne, Lejla je upoznala Andrea. Zbog neviđenog haosa u Stella Marisu, susret je trajao vrlo kratko, ali njoj su se ti trenuci činili kao vječnost. Dok ih prepričava, na oči joj dolaze suze.
- Zamislite da cijeli život imate jednu želju i ona vam se konačno ostvari. Kada sam došla do Andrea, doslovno sam se izgubila. Nisam znala šta reći. Pokazala sam mu sliku i rekla da mi je davno poslao reket. On me samo gleda, smješka se i nešto govori. Istovremeno čujem kako mi Tomislav govori „samo diši“, a Goranu Ivaniševiću izvinjavam se što mu okrećem leđa. Bio je plan da dobijemo malo više vremena, no nastala je takva navala da je to bilo nemoguće…
Dok prepričava svoju priču u društvu supruga i petogodišnjeg sina Alema, Lejla se najviše nada da će njome motivirati druge.
- Bila sam mlada reprezentativka BiH, ali zbog ozljede ruke sam već sa 18 morala prestati trenirati. Agassijeva poruka „Never give up“ nije me pratila samo tada, ostat će mi za cijeli život. Nadam se da ću potaknuti druge ljude, pokazati im da se isplati truditi. U moje vrijeme treniralo je jako puno djece i iako je bio rat, ništa nam nije falilo. Danas je interes za sport puno manji, barem kod nas. A sport te mijenja kao osobu, uči te kako postići rezultate. Sve što sada želim je da moje dijete i druga djeca budu sretna na taj način. Da ostvare svoje snove, zaključuje Lejla
Vladimir Zrinjski/Jutarnji list/Bportal.ba
