Tih prvih dana rata blizu 31.000 Bošnjaka i Hrvata prošli su kroz zloglasne logore u ovom dijelu BiH, više od 53.000 nesrba su bili žrtve progona i deportacija. Sve je počelo na današnji dan 1992. godine, kada su srpske vlasti u Prijedoru naredile nesrpskom stanovništvu da svoje kuće obilježe isticanjem bijelih čaršafa ili zastava na vidnim mjestima, a da oko ruke nose bijelu traku kada izlaze iz kuće. Bilo je to jasno obilježavanje onoga ko je meta. Ljudi s bijelim trakama bili su tih dana ništa drugo do oni koje treba ubiti, protjerati, mučiti, oni koji trebaju nestati, premda su još di jučer bili komšije i prijatelji svojih dželata.
Od kraja maja do kraja augusta 1992. godine u Prijedoru su ubijena 102 djeteta, 266 žena, od toga 10 djevojčica, porušene su bošnjačke i hrvatske kuće, bogomolje... Nadomak Prijedora pronađena je najveća masovna grobnica iz proteklog rata na ovim prostorima. Grobnica Tomašica bilo je mjesto gdje su prijedorska policija, civilna zaštita i srpska vojska, u kamionima dovozili, a potom bagerima zakopali stotine sinova, očeva, braće... Bili su to dani kada se ubijalo komšiju, dojučerašnjeg školskog prijatelja iz klupe, dojučerašnjeg poznanika ili radnog kolegu, samo zbog toga što se "pogrešno" zove.
Dana bijelih traka, koji se i danas obilježava u cijelom svijetu, ima za cilj poslati univerzalnu poruku poruku o borbi protiv diskriminacije i podsjetiti na strašne zločine nad prijedorskim nesrbima.
Prijedor je vjerovatno i jedini grad na svijetu iz kojeg je više od 30 pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, a među njima i Milomir Stakić, predsjednik "Kriznog štaba općine Prijedor" koji je između ostalih donio i takvu naredbu da nesrbi nose bijele trake. On je u Hagu osuđen na 40 godina zatvora. Stakić je, također, odgovoran i za pogubljenje više 200 ljudi na Korićanskim stijenama, na planini Vlašić 21. augusta 1992. godine.
Ono što je karakteristično za Prijedor je to da su tamo ubijane kompletne porodice i to u jednom ili u nekoliko dana. Prijedorske majke, među kojima i Hava Tatatarević, izgubile su i po šest sinova. Hava je majka koja je postala simbolom najveće patnje u tom gradu. Njoj su ubili šest sinova i supruga. Nažalost, nije jedina. Među porodicama koje su gotovo cijele ubijene, osim sinova i supruga Have Tatarević, je i porodica Hegić. Mini Hegić je ubijeno pet sinova i suprug. Muneveri Zenković su ubijena četiri sina, Hasniji Kadirić su također ubijena četiri sina. Četiri brata u porodici Mrkalj su također ubijeni...
"Ne halalim ti, 'junače'", tekst je sandžačke književnice Šefke Begović-Ličina, posvećen Havi Tatarević, u kojem je opisan sav bol majke koja je izgubila sinove, koji su sada pronađeni u Tomašici. Prenosimo dio teksta:
Gledaj me u oči, junače, dok te pitam:
Ja, Hava, Bošnjakinja, majka, iz sela Kozarac, pitam te:
Kazuj, "junače", gdje su mi sinovi?
Gdje mi je Mustafa? Gdje mi je Omer, a gdje su Fadil i Adil? Kud mi je Rasim, a kud Selim?
Gdje ti je sad, "junače" ona sila sa psima tvojim? Gdje ti je slava? Gdje su ti straže silne? Je si li spavat mogao, sa šest živih rana mojih? Je si li se sjetio kletve moje, suza, i pravde Božije?
"Junače", ni pljunut te neću, da mi se bismilla i dova, ne opogane na katilsko lice tvoje.
Ja, Hava, majka, Bošnjakinja, ne halalim, prvorođenče sina Mustafu.
Ne halalim Selima,
Ne halalim Rasima,
Ne halalim Fadila, Adila, ni maksuma Omera.
Ne halalim, praznu lubinu moju, usta osušena, noći bez sna, oči moje izvađene.
Ne halalim kuću, bez živog ognjišta, bez smijeha, mladosti.
Ne halalim bačene duvake, bešik bez čeda, njive bez sjemena.
Ne halalim neprocvalih šest pupoljka mojih, ruže neprocvale, ognjište da mi ukrase i Bosnu mirisom da namirišu.
Ne halalim pokidane stabljike, izdanke utrobe moje, korijen što mi se utrije.
Ne halalim, život bez sunca, bez radosti.
Ne halalim srce iščupano, ranu otvorenu.
Ne halalim, ne halalim, ne halalim... San mi postade java, elhamdulillah.
Ovog jula u Prijedoru će smiraj naći oko 300 žrtava iz Tomašice i nekih drugih grobnica. Među njima su i sinovi i suprug Have Tatarević te čak 28 Hegića, ubijenih u ljeto 1992. godine. Kolektivna dženaza i ukop bit će obavljeni 20. jula.
Izvor: Klix
