Adema, iako je bio dijete, srpski su vojnici odvojili u grupu “odraslih”, onih kojih danas nema, ali je pukom srećom ipak ostao živ. U razgovoru za Faktor.ba Adem je govorio o tim užasnim danima i svemu što je preživio zajedno sa svojom rodbinom, ali i o svojoj odluci da se nakon svega vrati u Srebrenicu.
Početkom rata u BiH Adem je bio šestogodišnji dječak. Nikada neće zaboraviti pakao kroz koji je prošla njegova porodica, baš kao ni srpskog vojnika koji mu je spasio život.
Zajedno sa roditeljima živio je u selu Sastavci. Početak rata donio je svakodnevna granatiranja, a mnoge kuće bile su mete granata koje su padale sa svih strana.
– Nestašica hrane, prve žrtve u selu, silna granatiranja bila su naša svakodnevnica. I prvi koraci prema školi 1994. godine bili su izuzetno rizični jer su pucali na nas dok smo išli i vraćali se. Agresorski snajper nije birao niti gledao godine, druga Muju iz školske klupe tih dana su ranili – navodi Mehmedović.
Vijest da je Srebrenica pala 1995. godine bila je jedna od najtežih. Scene kada žene i djeca užurbano idu u Potočare, a muškarci preko šuma, bile su pune bola i neizvjesnosti, jer su mnogi bili svjesni da možda posljednji put gledaju svoje najmilije.
Nakon dolaska u Potočare zajedno sa autobusima koji su ih trebali voziti prema Tuzli, žene i djecu čekali su i srpski vojnici.
Bio u grupi za strijeljanje
– Nekoliko koraka prije autobusa zaustavio nas je jedan vojnik, mene je uhvatio za vrat i rekao mami da sa sestrom ide u jedan autobus a ja ću drugim, sa odraslima. Bio sam preplašen, a majka je krenula dalje suznih očiju. Prišao je drugi vojnik i kazao mu: “Ma pusti to dijete, malo je bolan… Imat ćemo šta klati i ubijati”. Potom su me pustili sa majkom i sestrom te smo krenuli prema Tuzli. Svi odvojeni do danas nisu pronađeni, ili su pobijeni – priča Mehmedović.
Nedugo nakon tragičnih dešavanja Mehmedović je zajedno sa roditeljima i sestrom došao u Vozuću, gdje su se nastanili u kući, koju im je kupio amidža iz Amerike. U Zavidovićima je završio gimnaziju, a nakon toga 2006. godine upisao je Filozofski fakultet u Tuzli, koji je završio u roku i stekao zvanje profesora historije.
Nakon godinu dana traženja posla, želja za povratkom u Srebrenicu je sve više rasla. Njegovi roditelji ostali su u Vozućoj radeći sa stokom i na zemlji, ali je Mehmedović bio jedan od rijetkih koji je odlučio vratiti se u Srebrenicu.
Svaki čovjek priča za sebe
Danas, već godinu i po radi kao novinar na RTV Srebrenica, a povremeno i na lokalnom radiju u Srebrenici.
– Raditi taj posao i nije baš jednostavno. Svaki čovjek u Srebrenici je priča za sebe, većinom tragična. Jer, svaka kuća u Srebrenici izgubila je barem jednog člana. Grad kao grad živi, ali nama fali mladih ljudi. Već vidimo neke napretke u vidu zapošljavanja te se nadam da će i to biti jedan od razloga da se mnogi vrate. Ne moraju oni biti iz Srebrenice, neka dođu i iz drugih gradova – poručuje naš sagovornik.
U posljednje vrijeme u Srebrenici su se otvorile manje fabrike, a projekat za izgradnju najveće fabrike za preradu krompira u Srebrenici bit će od velikog značaja. Veoma je važno da ljudi koji su iz Srebrenice ako ništa ponekad dođu u svoj grad, naročito oni obrazovani bez posla, kako bi se na njih moglo računati.
– Iako sam po struci profesor, radim na radiju i zadovoljan sam, jer mogu i roditelje pomoći. Moramo težiti ka obrazovanju, jer se škola isplati. Treba nama raznih profila i struka, ali važno je biti najbolji u svome poslu. Politika treba više ulaganja usmjeriti ka Srebrenici, materijala za obnovu i život ima, ali mladi su nam itekako potrebni, jer je nemoguće da se ona sama oporavi – zaključuje za kraj Mehmedović.
Izvor: J. Herić/Faktor.ba
