``Poslije smrti bliske osobe neprestano osjećamo tugu, naročito onda kad smo sami. Ništa nam ne ide od ruke. Šta da učinimo da izađemo iz takvog stanja? Za vjerujućeg čovjeka nema tuge. On ne može biti sam. On nema vremena za tugu. Treba da pročita Evanđelje, Psaltir, akatiste i kanone. On ima mnogo posla. Ali, kada čovjek ne radi i ne moli se, pristupa mu demon tuge i počinje da raspiruje u njemu tu strast``, kaže Jurasov.
On dodaje da treba odlaziti u crkvu, ispovijedati se i u crkvi se moliti za umrlog i za sebe, kao i za druge srodnike. To će biti ogromna korist za nas i za umrlog.
``Znam mnogo takvih slučajeva o kojima sam slušao na ispovijestima. Neke je tuga savladala do te mjere da je počeo da im se javlja đavo u vidu umrlog. A bilo je i ovakvih slučajeva:
Otišao sam u jedan sibirski grad u kome smo nekad živjeli u zemunici. Posjetio sam dom naših susjeda. Tu je nekada živjela Valentina, moja drugarica iz djetinjstva s kojom sam se kao dijete igrao. Čuo sam da se udala i kroz dvije godine teško razbolela i umrla. Njena majka je govorila:
``Kada je Valentina umrla, svakodnevno sam odlazila na groblje. Sav grob zalijem suzama. Sjedim tako jednom kod kuće i šijem, kad odjednom, čujem – neko kuca na vrata. Skinem naočari i kažem: ``Slobodno``.
Kad, gle – na pragu moja Valentina! U dugačkoj haljini u kojoj sam je sahranila. Ta haljina je sasvim mokra. Na tren sam zaboravila da je mrtva, pa joj kažem: ``Valentina, zašto si tako mokra?``
``Od tvojih suza``, reče mi.
``Nama je tamo mnogo teško kada rođaci toliko plaču za nama. Nemoj više da plačeš” Otišla je i zatvorila za sobom vrata. Skočila sam i potrčala niz hodnik, pa na ulicu – od nje ni traga``, ispričao je arhimandrit Jurasov.
BastaBalkana/eksluziva.ba
