U nekim situacijama je korisno, a ponekad i neizbježno da iznesemo svoje stavove, mišljenja i kritike pa i pohvale. Naručito u situacijama koje se često ponavljaju i nisu adekvatne. Ne možemo nikako smatrati adekvatno neprofesionalno, drsko, nehumano i krajnje bezobrazno postupanje pojedinih policajaca, koje sam sinoć spominjao. Policija je tu da služi i pruža pomoć nama građanima kao najvidljivji dio strukture vlasti u zajednici. Policijski službenici trebaju imati razvijene komunikacijske vještine, koristiti ih i prilagoditi svojim sugovornicima i situacijama. Jasno je da riječi mogu zapaliti, ali i ugasiti konflikte, ponašanje isto tako, verbalno i neverbalno čine cjelinu…
U nedavnom tekstu imao sam namjeru potaknuti sve sudionike u društvenoj zajednici na iznalaženje mogućnosti smanjenja gužve na granici u Maljevcu i tako svi zajedno učiniti ljepšim dolazak na granicu s dozom radosti, a ne nervnog sloma i razmišljanja ‘zar opet’. No, nekima je to očito bilo teško shvatiti ili nisu u mogućnosti to razumjeti pa su moju dobru namjeru zamijenili svojom ‘osvetom’. O čemu se radi? Svjedoci smo da je prethodni moj tekst i moja inicijativa naišla na veliko zanimanje prije svega običnih i malih građana s obje strane granice. Svjedoci smo da su i mnogi mediji o tome pisali i inicijativu prenosili. Svi su složni bili u tome. ‘Zapalilo’ je sve one koji su se i samo jednom zatekli u koloni u Maljevcu. Razumljivo, zar ne! Sve s jednim ciljem, a to je smanjenje dugog nepotrebnog čekanja na granici. Blagdanima i praznicima su najveće gužve, ali petkom su gužve kontinuirane jer vraćaju se ljudi za vikend kući u Bosnu, a nedjeljom opet odlaze nazad.
Tako sam u petak, 22.1.2016. kao i svakog drugog radnog dana, otišao po dijete u vrtić u Veliku Kladušu. U povratku na granicu bilo je nekoliko auta ispred mene, a na izlazu iz Hrvatske bile su otvorene tri trake jer je bila gužva. Došao sam i ja na red. Sa mnom je bila supruga i troipolgodišnje dijete. Prošao sam bosansku policiju i došao do hrvatske policije. Kada sam došao na red kod hrvatske policije bilo je 16:50 sati. Mlada ljubazna policajka uzela je tri naša dokumenta i otišla u kontrolnu kućicu na skeniranje dokumenata. No, ubrzo je izašla vani, ali nije prilazila mom autu nego je otišla u druge prostorije. Policajac koji je bilo na izlaznoj traci rukom mi je pokazao da nisu kod njega dokumenti već kod drugog policajca. Zatim je u prolazu jedna druga policajka samo dobacila: “Pao sistem.” I prošla.
Čekali smo u autu nadajući se svakog trena da će nam vratiti isprave jer smo imali razumijevanja zbog gužve. Dijete je već pomalo bilo nervozno. Bio je svezan u svojoj sjedalici. Padanje ili pucanje sistema njemu ništa ne znači. Nakon dvadeset minuta čekanja jasno mi je bilo zašto čekam. Treba sada pokazati ‘kažnjavanje i osvetu’ zbog pisanja o velikim kolonama. Sistem je pao baš na meni i to samo na ulaznoj traci, a druge tri trake su uredno funkcionirale. Poneki putnici koji me poznaju mašu iz auta i pozdravljaju. Iza mene se stvorila poduža kolona. Ubrzo je kolona narasla do mostića, nekih stotinjak metara iza mene. Budući da svakodnevno prelazim granicu poznajem sve policajce i s jedne i s druge strane. Bosanski policajci su mi prilazili s pitanjem da li je sve u redu jer su primijetili da duže čekam bez pomicanja. Nisam auto gasio zbog hladnoće. Strpljivo sam podnosio čekanje. Izvadio sam iz gepeka kruha za dijete, a bosanski policajci su mi dali soka za njega jer je dijete bilo vidno uznemireno i pokazivalo dozu nervoze.
Dijete mi plače u autu, mora na wc
S druge strane, iz Zagreba je iz škole putovala kćerka kući, a drugi sin je bio kod kuće. I ona je stigla kući. Par puta zovu suprugu da vide gdje smo i zašto nas nema toliko dugo. Dijete je već bilo uznemireno i počelo je vikati da hoće izaći vani iz auta. Treba na wc. Počeo je plakati. Ona policajka što me je obavijestila o ‘padu sistema’ pregledala je neke papire u kućici, nešto grickala, a zatim je uzela mobitel. Nakon 32 minute čekanja, ta ista policajka izašla je vani i nosila dokumente meni. Upitala je: “Imate li što za prijaviti?” Odgovorio sam da nemam i dala mi je dokumente. Upitao sam je: “Mogu li znati zašto ste me toliko zadržali?” Samo je rekla da je sistem pao i pokazala rukom u znak da vozim naprijed gledajući u sljedeće auto. Tražio sam obrazloženje zašto je to uradila navodeći da je to maltretiranje i djeteta i nas. “Žalite se šefu.” -izustila je. “Žalit ću se svakako, ali ne sada. Predat ću pisani prigovor. Vi ste me namjerno zadržali bez ikakvog razloga pravdajući se padom sistema. A kako ove tri trake imaju ispravan sistem? Taj postupak je bezobrazan i omalovažavajući za nas.” -uputio sam vrlo ozbiljnoj hrvatskoj policajki koja je samo ponavljala: “Doviđenja, doviđenja!” Kada sam krenuo s granice bilo je 17:22 sati. Putnici su svjedočili ovome kao i njene kolege, ali i bosanski policajci čudeći se svi zajedno. Trideset i dvije minute bez ikakvog razloga s malim djetetom po hladnom vremenu ne možeš nikud maknut jer su kod nje dokumenti. Bez ikakve isprike, čisto onako kao da sam građanin drugog reda odnosila se prema meni i mojima. Namjera joj je bila da svi drugi putnici vide šta ih čeka budu li pisali o svojim iskustvima na graničnom prijelazu Maljevac. Ovo je bilo ni manje ni više nego zastrašivanje i poruka da vidim šta me čeka za ubuduće. Na oči tvrdi nešto što nema veze sa stvarnošću, da uredno sistem radi za druge, a jedino ne radi sistem na mojoj traci gdje sam prvi u koloni. Iščuđavali smo se i supruga i ja njenim postupkom nerazumijevanja. Drsko, grubo i bahato se odnosila prema nama, prema malom djetetu kojem je oduzela slobodu zarobivši ga u autu pod debelim minusom vani. Dijete je isfrustrirano, a mi već pomalo dobivamo traume zbog postupanja pojedinih hrvatskih policajaca. Ovo je neprofesionalno, nehumano, drsko i krajnje bezobrazno postupanje pojedinih hrvatskih policajaca na graničnom prijelazu u Maljevcu i to ne samo u mom slučaju. Pripremit ću prosvjednu notu nadležnima na ovakvo postupanje hrvatske policije.
Ovdje kada govorim (pišem) o tome, ne mislim na sve hrvatske policajce, nego na one pojedine koji sudbinu ljudi kroje po svom nahođenju pretežito prema nama koji živimo uz samu granicu i prema bosanskohercegovačkim državljanima. To su mladi policajci bez iskustva, ali i bez dodatnih vrijednosti lijepog i toplog pristupanja građanima. Osjeti se doza stereotipa u njihovim postupcima. Vlada velika nezainteresiranost da kao policajac bude u službi građana. Puno ima ljudi koji zamjeraju takvim odnosima prema putnicima. Ima i starijih hrvatskih policajaca koji tome svjedoče jer su daleko mudriji i znaju kako s ljudima treba postupati. Puni su razumijevanja. No, ovakvi postupci iskrivljuju sliku o hrvatskoj policiji. Neki dan je tako isto jedna mlada policajka od supruge uzela dokumente i nije se pojavila punih dvadeset minuta, a druga njena kolegica joj je vratila dokumente bez ikakvog objašnjenja. Tada je supruga vratila dijete jer nije stigla na vrijeme u vrtić u Veliku Kladušu da ga ostavi. Isto i meni, skoro kad sam bio u gužvi, stajao sam dvadeset minuta na jednom mjestu bez imalo pomicanja naprijed, a samo desetak metara sam bio od kontrolne kućice.
Neugodna iskustva drugih ljudi
Javljali su mi se ljudi, pisali, govorili, svjedočili o raznoraznim iskustvima kroz koja su prošli. Navest ću samo neke. Prije par noći jedan mladi policajac je zaspao u kontrolnoj kućici. Kada je putnik pokucao na staklo, a policajac se trznuo i probudio, uzeo je pasoš, otvorio ga i zagalamio: “J…m ti sto bosanskih majki! Gdje ćeš u ovo vrijeme?” Posebna je priča kada naiđe neko tko ima malo podužu bradu. Prvo mu izvade sve iz auta pa raskopaju auto i na kraju mu poruče: “Ah pa ti si austrijski državljanin. Sretno!” Ili ujutro rano u zoru kada su policajci valjda najranjiviji sve redom vraćaju nazad u Bosnu, a razlozi su bojazan da neće raditi na crno u Hrvatskoj jer su mu u gepeku našli čekić, mistriju ili radno odijelo. Onda slijedi zabilješka zabrana ulaska u Hrvatsku 24 sata ili po tri mjeseca. Ponekad se zabune pa i od hrvatskih državljana traže po 200 € da im pokažu na ulazu, a kad mu kažete da ste državljani RH onda je kao sve u redu. Valjda ga ime zbunilo u hrvatskoj putovnici. Ili uvijek i sveprisutno pitanje: “Gdje ćeš?” Kao da policajci moraju znati gdje putnik putuje.
Često se čuje i podrugljivo i prostačko i psovačko dobacivanje kao ‘Bosanci preplavili Europu’, ‘pun mi vas je k….’, ‘šta si blen'o’, ‘kuš tam, vamo dođi’, ‘imaš li barem babin tops za policiju’, ‘jel ima šta za popiti’, ‘ne zanimaš me nikako’, ‘parkiraj desno da te ja prepipam’, ‘parkiraj desno i ne zanimaš me’, ‘jesil turist ili terorist’, ‘jel to vehabijska ili j….čka brada’, ‘sad ćeš vidjeti kako musa dere jarca’, ‘da nisi iz Maoče’, ‘šta ima u Siriji’, ‘bil me povuko za pendrek’ … I unedogled ovakvih ružnih riječi se čuje od uniformiranih hrvatskih policajaca koji na daju baš preveliku šansu da pomislite da ste na ulazu ili izlazu Europske unije. Ili recimo policajci kada naiđe sama djevojka ili žena u autu dobacuju ‘što si sama’, treba li ti jedan, ali vrijedan’, ‘dobra si puška, a ja imam pištolj’, ‘ljepša si uživo nego na slici’, ‘ima li mjesta za mene na zadnjem sjedištu tvoga auta’, ‘bil probala neobrezanog’, ‘hoš ti dignuti ili da ti ga ja dignem’ (misleći na gepek), ‘šta si se zamotala, da te ja odmotam’, ‘il se veži il da te vežem’, ‘mogli bismo na piće jednom’, ‘mogu te dugo držat’ … Jednom je tako jedan policajac stojeći na traci bez kontrolne kućice na ulazu pitao jednu ženu koja je bila sama u autu: “Bil me mogla povuć?”, jednom rukom držeći dokument, a drugom na svom međunožju. Puno seksističkih ispada, seljačkih fora, malograđanskih devijantnih ponašanja od onih koji bi trebali biti ljubazni, profesionalni, kulturni čuvari reda i zakona u službi svih građana, posebice turista jer svaki od ovih putnika kroz Hrvatsku potroši svoj novac iako većina samo proputuje, ali potroši tu svoj novac. Nisu to putnici zaslužili, nikako. Posebno se u obraćanju ne koristi persiranje kao vid službenog i lijepog ophođenja već odmah na prvu ‘ti’. Komunikacijske i verbalne vještine nisu na nivou. To krivi sliku o policiji, o državi. To šteti svakome. To nikako nije dobro za društvo.
Razumijem i ponekada da ima i putnika jako neugodnih, bezobraznih, nadobudnih, bahatih. Razumijem i da se policajci umore od gužve na granici, ali dostojanstvo i lijepa riječ umora nemaju nigdje pa tako ni u Maljevcu. Lijepa riječ i dostojan odnos mogu riješiti sve nesporazume.
Nadam se da će ovakvih primjera biti sve manje i da će profesionalnost, ljubaznost, a nadasve ljudskost iznjedriti i krasiti hrvatsku policiju koja će nam biti na ponos i u službi svih nas građana.
Tehnička obrada: cikportal.com (CIK.ba)
Piše: doznajemo.com
