Jučer, to jeste prvi dan Prvog maja sindikalni lideri djelili su tanjure sirotinjskog graha, poručivali u izjavama za javnost riječi u koje ni sami ne vjeruju ili vjeruju koliko čovjek može vjerovati u klasno jedinstvo između predsjednika inih sindikata sa platom od par hiljada maraka i radnika sa platom od par stotina maraka. Jesu li pozivali na proteste? Jesu. Ne, oni nisu pozivali na proteste. Jučer je na proteste pozvao niko drugi do sam premijer Federacije Fadil Novalić.
Istina, Novalić nije pomenuo proteste u svom jučerašnjem javnom nastupu ( to bi bilo smiješno da premijer poziva na proteste) ali je obznanio javnosti nešto što bi se moglo okarakterisati kao nemoćno širenje ruku pred birokratskom mašinerijom sa kojom ima posla. Međutim u prazničnoj atmosferi Novalić nije imao s kim da se svađa.
Naime o čemu se radi. Obznanio je Novalić da budžetski korisnici u Federaciji potražuju milijardu KM po osnovnu raznih tužbi iz oblasti radnopravnih odnosa. Dakle gospoda sa državne sise insistira na tome da se čitava tranša MMF-a od milijardu maraka sprca na podmirivanje „dugova“ za kojima zjape njihove budžetske guzice. Da stvar bude tragikomičnija u toj vrsti potraživanja prednjače ni manje ni više nego državni pravobranioci. Gospoda koju građani ove zemelje plaćaju da zastupaju interese države dok se istovremeno isti po navedenim tužbama pojavljuju i u ulozi onog koji tuži to jeste potražuje i onog koji brani. Dakle dolazimo do toga da se državni pravobranioci brane od sebe a braneći se od sebe polazi im od ruke da građanima koji rade i uplaćaju doprinose državi nameću obavezu isplate koja graniči sa količinom iznosa koja je FBIH nužna od MMF-a kako se ne bi dovela u stanje finansijskog kolapsa.
Nije fukari sa državnog budžeta dovoljno to što za svoje poslove primaju sasvim pristojne iznose i nekoliko puta veće od prosječne plate bh. građanina, radnika, nego koristeći sva preuimćstva radnopravnih odnosa u ovom slučaju privilegiju, poput najvećih parazita i miševa glodara, glođu državnu kasu u koju svi građani ubacaju svoje novce. Nije ih dabome briga za to, da ukoliko bi se sutra udovoljilo njihovim potraživanjima to realno može dovesti do toga da u federalnom budžetu ne ostane nijedna marka, recimo za isplatu penzija (isplata penzija je samo jedna u moru obaveza države) odnosno za isplatu i ono malo sredstava koje su penzioneri radeći cijeli život osiguravali kako bi ako hoćete i ti državni službenici, pravobranioci i ostali mogli biti plaćeni za svoj rad. Možda su oni koji potražuju sa pravne strane upravu, ( u narodu odvajkada postoji priča da je na sudu najlakše dobiti državu) ali to ne mjenja činjenicu da su, biću ironičan, odabrali najbolji mogući trenutak da se podmire.
Međutim i ovi što sada u ovom trenutku potraživaju nemoguće nisu pali sa neba. Oni su proizvod sistema koji postoji od rata na ovamo. Novalić je među njih uletio kao vuk među vučijake. Vuk jeste jači od vučijaka ali nije jači od stotinu njih koji će udruženi smlatit prvog na tiho zadovoljstvo svih stranaka koje su vučijake dovele u državne institucije, i otuda ih se ne kane tjerati, jer to su njihovi ljudi, na fukcijama i mjestima. Pokuša li ih Novalić rastjerati, oni će otjerati njega.
Uzimajući u obzir sve to sada se tek vidi koliko je zapravo smiješna cijela priča oko uslova za MMF-ove kreditne aražmane i provođenja mjera štednji koje su definisane kroz Reformsku agendu. U isto vrijeme dok oni koju su krenuli u reforme pokušavaju provesti mjere štednje, država, odnosno njen činovnički aparat joj jaše za vratom, i to najbolje pokazuju ova potraživanja budžetskih korisnika. Prema tome nije moguće ostvariti nikakve mjere štednje, nije moguće provesti nikakve reformske procese jer u okviru samog sistema koji se deklarativno oprijedjelio za reformski put postoje tolike opstrukcije da je reforme na ovakav način moguće sprovesti koliko je moguće suh preći preko rijeke. Koliko je zapravo postojeći sistem jak, a kojeg treba korigirati u čemu su, kao, svi načelno složni, govori i to da je Novalić valjda svijestan situacije u kojoj se nalazi predložio da se rješenje pokuša naći u definiranju toga kao javnog duga koji bi se isplaćivao putem obveznica s 20.godina dospijeća.
Da je Novalić potpisao kreditni aražman sa MMF-om te izašao u javnost i rekao da ćemo tu tranšu vraćati u sljedećih 20.godina, ne mogu ni zamisliti kakvo bi javno cipelarenje premijera nastalo. „To će naša djeca vraćati“; odjekivalo bi sa svih strana. Međutim ovako, kada nas stranačke poguzije zavaljuju, nikome ništa. No, neka nas tiješi jedno. Ako aražmani sa MMF-om ne idu u razvojne projekte kako se to često tvrdi, onda sva je sreća u tome što će ova milijarda sa dospijećem otići u „razvojne projekte“. Biće to sjajni razvojni projekti vikendica po našim atraktivnim izletištima. Stat pa gledat, a bogami i otplaćivat.
vijesti.ba/Piše: Nihad Hebibović
