Zovem se Božana. Rekreativno trčim tri i po godine i posvećena sam ovom sportu. Nisam profesionalac, ali redovno postavljam sebi više ciljeve u trčanju i spremna sam za nove izazove. Najveća kilometraža koju sam dosad ponosno istrčala je 20 kilometara. Staze kojima trčim su zemljane, betonske i travnate, volim manje urbane sredine kako bih se što više opustila, i nikada nisam imala strah. Odlučila sam da trčim u vrijeme u koje je ubijena Jelena Marjanović, čuvenim nasipom u naselju Crvenka u beogradskoj Borči. Svoje iskustvo dijelim sa vama…
U daljini nigdje nikoga. Pogled mi se prostire unedogled, pustoš, muk, divljina… S jedne strane neuredan kanal ispunjen vodom, s druge strane njive i oranice… Četiri časa poslijepodne. Vrijeme kada je pjevačica nestala. Put koji bi malo koji rekreativac izabrao, jer odmah u startu zahtijeva izuzetnu koncentraciju i fokusiranost na tlo, inače vam ne gine uganuće noge.
Svjesna svakog detalja svirepog zločina koji se dogodio na mjestu kojim ću za nekoliko minuta baš ja proći, nisam mogla da obuzdam nelagodnost koju sam osjećala već u samom startu. Nije to ono trčanje koje volim, koje opušta, koje me “liječi”…
Dakle, sama sam. Hiljadu misli u sekundi, odjednom ubrzan rad srca, ali ne zbog tempa, već zbog straha što ću proći pored mjesta najmonstruoznijeg zločina koji je posljednjih godina zadesio Srbiju. Ovako je i Jelena trčala – pomišljala sam, dok mi se glavom konstantno vrzmala sto i jedna verzija pjevačicinog ubistva. Kada znate šta se dogodilo baš na tom mjestu kojim prolazite, ne možete da kontrolišete svoje misli, koliko god se trudili.
Da li će mi neko prići s leđa, baš kao i njoj? Da li će me neko čuti ukoliko budem vikala? Vrištala? Hoću li biti brža od njega? Znate, dok se ne nađete u bezizlaznoj situaciji, i ne znate na šta ste sve spremni.
Trčim nekim tuđim nogama, teškim. Ne valja ovo. Noge me ne slušaju, a tek sam počela. Neuobičajeno mi je kratak dah, a istrčala sam tek nekoliko metara. Izdržaću, mislim u sebi i nastavljam…
Jeziv prizor na opustošenom nasipu ulivao mi je konstantno strah u kosti. Divljina začinjena užasnim mislima o stravičnom ubistvu i svijest da to može i meni da se desi upravo sada, upravo ovog poslijepodneva… Ne, ne, neću da razmišljam u tom pravcu, obuzdaj se, govorila sam samoj sebi, a znala sam da mi ništa neće pomoći da se smirim, sve dok se ne iskobeljam odavdje.
Bližim se mjestu na kojem se dogodio zločin. Mjestu na kojem je 3. aprila pronađeno beživotno tijelo Jelene Marjanović. Da li je baš ovdje ubijena? Počinjem da gubim dah, iako sam istrčala samo par stotina metara. Pokušavam da mislim na nešto bezazleno kako bih se vratila u normalu, dok s druge strane ne mogu da se oduprem negativnim mislima. Zašto sam uopšte kretala?
Stigla sam do tačke ubistva, oko mene nikoga; ni psa lutalice, ni mačke, jednostavno ničega… Jedna od onih situacija kada ni sami ne znate da li da se vratite, ili da idete do kraja… A, gdje je ovdje kraj? Na nekih 500 metara je bio Jelenin kraj, a ja sada samo želim da se vratim na svoj početak…
Dotrčavam do kobne tačke. Odjednom sam imala osjećaj da me neko posmatra, da će neko krenuti za mnom baš sada, da ću čuti korake kako mi se podmuklo približavaju s leđa… Zastala sam. Morala sam, iako ne volim da stajem dok trčim. Nijedan trkač ne voli da staje dok trči. Osvrnula sam se oko sebe, pustoš… Ovo je jedan od onih trenutaka kada bih se obradovala i psu lutalici, koliko god to suludo zvučalo.
Da li je još gore što sam sama samcijata u ovoj divljini? Ne znam… Pogledala sam mjesto na kojem je monstruozni ubica ostavio Jelenino tijelo i uporno pokušavala da pobjegnem od najcrnjih misli koje su me gušile. No, nisam imala kud.
Zaista nisam kukavica, ali kad ste svjesni svega šta se dogodilo, koliko god ne željeli da razmišljate o tome – jednostavno, ne možete. Nastavila sam dalje. Čula sam samu sebe kako dišem, u glavi su mi odzvanjali otkucaji srca, tišinu su remetili moji sve glasniji koraci, i sve to mi je stvaralo još veću nervozu. Nemam slušalice da muzikom prekinem ovu neprijatnost, bar na sekund.
“Možda je i bolje, ovako ću čuti ako neko bude trčao za mnom… Ne, neće niko trčati za mnom, nema nikoga…” Mislim da mi je mozak radio 300 na sat! I misli više nisam kontrolisala.
Zastala sam da vežem pertlu, koja, sada shvatam, možda i nije bila odvezana. Smetala mi je patika koja nije dobro prijanjala uz nogu… Ustvari, sve mi je smetalo… I mobilni telefon u ruci, i rupe prekrivene travom… Sve.
Vraćam se nazad, trčeći, putem kojim sam i došla. Lijevo od mene neka močvara, kanal u kojem je žbunje i divlje rastinje, u kojem bi se izgubio svaki trag nečega bačenog i koji je itekako pogodan za prikrivanje nepoželjnim osobama… Desno od mene njive, oranice, trava, tek poneko drvo. U daljini naselje, čuvena divlja Crvenka. I opet nema nikoga. Nigdje nikoga. I opet onaj muk. I opet ona jeziva atmosfera, kao da se ubistvo dogodilo neposredno prije mog trčanja.
Na sredini sam, još mi ovoliko treba da se vratim do polazne tačke i biće sve u redu. Istrčaću svoju planiranu rutu, ne, ne može mi se ništa dogoditi. Neće se MENI ništa dogoditi. Čovjek nesvjesno uvijek misli kako je sve daleko od njega…
Sve vrijeme sam imala osjećaj da me neko gleda, da sam nečija meta, da će mi se nečujnim koracima uskoro približiti. Borila sam se sama sa sobom, sa najgorim slikama u glavi i najužasnijim scenariom kakav u milisekundi vaš mozak može da iskonstruiše kada vam strah i jeza uđu u kosti i ne popuštaju. Zaboravila sam odavno na “pravilno” disanje, gledala da se ne spotaknem o neku od milion neravnina na stazi, više nisam ni trčala kako inače trčim. Trčanje se zapravo pretvorilo u bježanje. Od nepoznatog. Noge tada “rade” same, kako im volja.
Još malo, mislila sam, ohrabrujući se… A onda sam stigla do početne tačke, živa. Da, ŽIVA. Koliko god suludo zvučalo, to je jedina misao koja mi se rojila glavom. Rasterećenje od napetosti. Najgorih nekoliko minuta trčanja u mom životu. Najduži kilometar ikada, iako je zapravo bilo najkraće trčanje. Strah koji me nije puštao sve do kraja.
Srećom, moj kraj nije bio tragičan. Moje trčanje nasipom smrti sam završila. Jelena, nažalost, nije… Jer je neko dao sebi za pravo da joj oduzme život. Tek tako.
Jelena je bila žrtva svirepog zločina i nije dobila priliku da svoj “bijeg od stvarnosti” te subote pretoči na papir, jer joj je bilo – posljednje trčanje. Ja jesam. I već sutra ću trčati nekom drugom, dobro mi poznatom stazom i okruženjem, ona neće.
Ovu priču zaključujem priznanjem kako me je ubistvo Jelene Marjanović potreslo kao nikada do sada, valjda zato što smo imale jednu zajedničku crtu – ljubav prema trčanju. Nasip. Prirodu. Sunce. Subotnje poslijepodne…
Može svakome da se desi. Moglo je meni da se desi. I sigurna sam da ovim nasipom više nikada neću trčati.
Telegraf.rs
