Portal Free Voice objavio je priču o jednoj takvoj sceni koju ste možda i sami doživjeli s nekim drugim protagonistima. Kako biste reagirali da u dućanu vidite staru gospođu kako krade jaja?
Autor teksta, Toni Volarić, piše da je tog jednog izrazito hladnog dana brzo ušao u Konzum obaviti šoping.
"Vukao sam onu crvenu plastičnu, kažu stručnjaci, bakterijama kontaminiranu posudu po vlažnom podu hangara. Sletio iz Dubrovnika, sav u mislima o planovima o gastarbajterskom životu, žurio sam nabaviti kalorije u šarenim omotima ', piše.
Tad je spazio nju: 'Gospođu u demode kaputu. Sijede kose, niskog rasta, nagriženu osteoporozom i životom u predgrađu Balkana. Ili usred njega. Stajala je nekako čudno u odnosu na hladnjak s kutijama jaja. Istim onakvim kakvim smo nekada oblagali studio za probe mog ne baš uspješnog benda, sredinom osamdesetih. Čudno mi je izgledala. Neprirodnog položaja tijela. Zastao sam, malo se povukao iza stalaže s onim stupidnim sprejevima šlaga, da me ne vidi. Vadila je, jadna žena, jedno po jedno jaje i stalno se okrećući, gurala ga kvrgavim prstima u staru crnu izlizanu torbu. Srce mi je stalo. Iznutra sam počeo drhtim. Zaboravio sam da se kontroliram vidjevši u njoj moju dragu mamu. Suze su mi navrle na oči, sve mi se zamaglilo. Žena krade je .... jaje koje košta jednu kunu. '
Kako piše autor, gospođa ga je spazila i pogledom mu dala do znanja da se nada da je neće 'otkucati'.
Naravno, nije mu palo na pamet da oda nekom poslovođi što se dogodilo. Umjesto toga, došao je do nje: 'Stao sam kraj tog pognutog tijela u starim cipelama. Htio sam čvrsto da je zagrlim. Kao mamu. Kao majku svih dobrih ljudi koje sam ikada upoznao. Da je zaštitim i ugrjem. Dao sam joj u ruku 200 kuna. ... Stisnula mi je ruku kraj tog prokletog hladnjaka. Uzela je kune. Nismo progovorili niti riječ. A onda je počela plakati. Kao da su sa suzama koje su klizile niz lice koje dugo nije pomazila krema niti šminka, iz te gospođe izlazile sve tuge njezina života. "
"Nisam znao što da radim. Samo sam se na kraju okrenuo i otišao. Ostala je u zidovima svog života. U zidovima koje su joj odredili novi vladari. U zidovima u kojima će do samotne smrti morati krade jaja. Ali, jedina mi je utjeha bila da par dana neće morati krade. Dan ili dva, a možda i više, biće sita. i nisam ja sad nešto posebno dobar čovjek. ja sam njen dužnik. Mi smo njezini dužnici, ona i njena generacije stvarale su sve oko nas . A danas nemaju. Sjeo sam u auto i dugo nisam mogao da krenem. Kao da nisam htio da je ostavim. Majku svih dobrih ljudi koje poznajem ",
I zato ... obratite pozornost na ljude oko sebe, na svoje susjede. Učite djecu da pomažu. Specijalnu pažnju zaslužuju starije i nemoćne osobe od kojih neki jedva ili nikako preživljavaju, a ponekad i najmanja pomoć puno znači. Ne treba gajiti iluziju da sutra naši roditelji neće biti na njihovom mjestu.
Jutarnji.hr/Free voice
