Ni tri mjeseca poslije održanih parlamentarnih izbora na kojima je Srpska napredna stranka osvojila sigurnu većinu, hronično nesigurni premijer Vučić ne samo da nije uspio formirati vladu već, kao što se iz medijskih tekstova može uočiti, nije našao vremena ni da razgovara sa mogućim koalicionim partnerima, niti sa onim strankama koje bi tvorile široku koaliciju, neophodnu za promjenu Ustava u kojem famozna Preambula postaje nepodnošljiva kao čir na zadnjici.
Umjesto hitrog formiranja nove vlade, jer neuređena država poput Srbije nema taj luksuz da je vode tehnički ministri koji su izgubili mandat, da odlučuju o iole važnijim stvarima, nakon 95 dana od održanih izbora premijer je, prenemažući se po običaju, nagovijestio mogućnost da će možda i neko drugi formirati vladu, što predstavlja istinsku političku bizarnost, imajući u vidu da je njegova stranka osvojila blizu 49 posto izašlog biračkog tijela.
Ko, međutim, iole poznaje političke prilike u srpskom predpolitičkom društvu, taj zna da Vučićev dramski istup ne predstavlja ništa drugo do njegovu ličnu nesigurnost koju može poremetiti i plastična patka na ulicama Beograda ili treptaj leptira u Amazoniji, a ne stvarni politički ćorsokak koji mu ne ostavlja drugu mogućnost nego da odstupi i prepusti mjesto – kome tačno? Pajtiću, Čanku, Vulinu?
Zamućivanje bare
Pa, za tako tragičan obrt nije dovoljna ni Vučićeva malodušnost, ni tananost njegovog bića koje putem medija pati, voli, strepi, sluti, brine ili se izvještačeno veseli.
Samo nekoliko dana kasnije, političko-pregovaračka svakodnevica demantirala je naturščika Vučića jer su, pod njegovom mandatarskom palicom, konačno otpočeli razgovori sa novim-starim koalicionim partnerom u liku i gabaritu Ivice Dačića, socijalističkog lidera koji je toliko zbunjen tehničkim mandatom da će, ukoliko potraje, otpočeti i hladni rat sa Hrvatskom i njenom također tehničkom vladom koja je i sama zabavljena svojim jadom.
Nakon razgovora sa socijalistima, Srpska napredna stranka je obavila i konsultacije sa Liberalno-demokratskom partijom Čedomira Jovanovića i potom neoprezno dopustila da nas o svemu tome obavijesti Igor Mirović, novoimenovani predsjednik pokrajinske Vlade, čovjek koji se nije bavio ničim drugim do politikom i bljutavom patriotskom poezijom, prijatelj Milorada Mirčića, oličenje onog odvratnog radikalizma iz devedesetih, pojava koja ne dopušta naprednjacima da se otrgnu od imidža prerušenih radikala.
Taj i takav Igor Mirović, nakon sastanka sa Jovanovićevim liberalima o učešću u novoj vladi, “saopćio” je karakterističnim folk-vokabularom da “ta stranka nema tu dozu širine i tolerancije u odnosu na politički ambijent”, što je, ako ne budalasto, zvučalo u najmanju ruku čudno, jer svašta se može pripisivati Čedomiru Jovanoviću, ali teško i nedostatak širine (čak i one u ramenima), imajući u vidu sve prethodne političke stavove koje je iznosio tokom godina. Osim toga, ostalo je potpuno nejasno šta osoba poput Mirovića podrazumijeva pod “dozom”, “širinom”, “tolerancijom” i osobito “političkim ambijentom”.
Sijući korisne nejasnoće, Mirović je dodao i to da su stavovi LDP-a “ponekad krajnje ekstremni i krajnje netolerantni na okolnosti u kojima se Srbija nalazi”.
Ono jeste da se Čedomir Jovanović bavi ekstremnim sportovima pod umjetničko-konspirativnim imenom “Chadda”, ali “ekstremne i netolerantne političke stavove” teško da mu može prikačiti i najzagriženiji neobjektivni protivnik, makar to bio i Igor Mirović koji ne miruje u sijanju konfuzije i zamućivanju bare, prirodnog ambijenta u kojem se očito najbolje snalazi.
Relikti mračne prošlosti
Ali kada se radi o priznavanju genocida u Srebrenici (o čemu postoji presuda Međunarodnog suda u Hagu koji Srbija priznaje) i priznavanju nezavisnosti Kosova uz pomoć prijelaznog Briselskog sporazuma, za vlast koja pretendira da je demokratska, reformska i sasvim drugačija od one prethodne i korumpirane, onda nema opravdanja za Vučićev dvostruki identitet u obliku doktora Jekylla za srpske potrebe i mistera Hydea za inostrane partnere.
Jer, ne sastoji se oporavak države samo u tome da se efikasnije popunjava budžet za namirivanje mastodontske administracije i svih onih koji su nakačeni za budžetsku sisu, niti da se poboljšava ekonomski ambijent radi privlačenja stranih investitora (jer domaći investitori očito samo kradu), već i u tome da se politički uljudimo, da se ljudski dozovemo i, da je sreće i pameti, da prvi priznamo monstruozni genocid počinjen u Potočarima i nezavisnu Republiku Kosovo koja je godinama trpjela Miloševićev državni teror.
Branislav Jelić/Al Jazzera
