Nakon što ga je Ena napustila i vratila se u kuću kod svojih roditelja, nastojala ga je spriječiti da uopće viđa djecu.
Nenormalni uvjeti
- Tražio sam da viđam svoju djecu, ali mi to oni u početku nisu dozvoljavali.Na moje uporno insistiranje, jer to su moja djeca i imao sam pravo da ih vidim, natovarili su mi policiju na vrat - započinje svoju potresnu ispovijest Ćesir.
On se tada, kako kaže, obratio nadležnoj služni za socijalni rad koja je, kako kaže, propustila da pravovremeno i ispravno reagira. Tada mu je, ipak, omogućeno da jednom u 15 dana viđa djecu, koju su Ena ili neko od njene porodice dovodili u „Bingo“ u Hadžićima, gdje bi on s njima proveo neko vrijeme.
- Od Centra za socijalni rad, nažalost, nema nikakve koristi. Oni samo sjede i primaju plaću, uopće ne rade posao za koji su plaćeni. Da su reagirali na vrijeme, do ovoga ne bi ni došlo - ogorčen je Ćesir, koji je još u novembru 2013. godine podnio zahtjev da se djeca daju njemu na staranje.
- Moja djeca bila su prisiljena da žive u nenormalnim uvjetima. Živjela su u kući s njih četvero, od kojih niko nije radio, nisu imali nikakva primanja, bez struje i vode... Užas. Samo to je trebalo biti dovoljno da se djeca dodijele meni na staranje, jer sam radio i mogao djeci priuštiti iole normalan život - priča kroz suze Ćesir.
Ožiljak na glavi
Otac je, kaže, posebno insistirao na starateljstvu nakon što je posljednji put prije Smajine smrti Ena u „Bingo“ u Hadžićima dovela samo djevojčicu. Za dječaka je rekla da ga je Salih Arnautović odveo kod njegove sestre u Miševiće.
- Dijete je imalo ožiljak na licu. Kada sam je pitao šta se desilo, rekla mi je da je majka udarila šakom u lice jer joj je prosula šminku. Tada sam insistirao da se djeca sklone od tih nasilnika. Međutim, kad je bilo planirano suočavanje Ene i mene u Centru za socijalni rad, ona se uopće nije pojavila, a oni su to jednostavno prolongirali. Zbog tog odugovlačenja i njihove neefikasnosti, mog djeteta više nema - priča neutješni otac.
Ćesiru je, nakon strašne tragedija koja ga je zadesila, krajem septembra Smajina godinu starija sestra konačno dodijeljena na staranje. Sretan je, kaže, što se barem jedno njegovo dijete spasilo mučitelja.
Djevojčica je, također, fizički zlostavljana, ali manje, jer je, za razliku od njenog mlađeg brata manje ličila na svog biološkog oca, što je poremećenim članovima njene porodice bio glavni motiv za monstruozno iživljavanje nad bespomoćnim djetetom.
- Moja kćerka i sad na glavi ima ožiljak od pet centimetara, gdje uopće nema kosu. Zbog te povrede je nakon Smajine smrti bila smještena na Pedijatrijskoj klinici na Jezeru. I nju su ti monstrumi tukli. Na svu sreću, dijete je, prema dosadašnjim nalazima, prošlo bez težih psihičkih posljedica. Vodio sam je na pregled psihijatru i, hvala Bogu, rekli su nam da nema teže posljedice - kaže Ćesir.
Sve su znali
Dodao je da je nakon svega razgovarao s djevojčicom, ali da mu nikad nije ispričala šta je sve vidjela i doživjela.
- Nešto mi je malo pričala, ali nikad nisam saznao sve. Možda je i bolje ako se ne sjeća - kaže otac.
Nakon svega, misli da su Ena i Salih dobili zaslužene kazne i zadovoljan je presudom. Međutim, nije zadovoljan kaznama koje su dobili nana i djed ubijenog Smaje.
- Emir i Munira su trebali dobiti daleko veće kazne kao saučesnici. Ubiješ cuku pa dobiješ godinu zatvora, a za ubistvo djeteta dvije i po godine. To je toliko mizerno da ne znam šta bih uopće rekao, sve što bih rekao je suvišno. Oni su vrlo dobro znali i šta se dešava i sami su učestvovali u onome što se mom djetetu dogodilo - izričit je otac ubijenog mališana.
Avaz
