cikportal
 vijesti - teme - informacije
POČETNA        VIJESTI        SPORT        MAGAZIN        TEME        O NAMA        MARKETING/KONTAKT

SRBIJA TRAŽI SMRTNU KAZNU ZA MONSTRUMA! Ali jedan od najvećih srpskih umova MISLIO JE DRUGAČIJE…

Poslije stravičnog zločina koji je Vladica Rajković (28) iz sela Vratarnica kod Zaječara počinio nad malom Anđelinom Stefanović (3), silovao je i brutalno ubio, građani Srbije pokrenuli su peticiju za uvođenje smrtne kazne.

Jedan od odgovora na to da li je smrtna kazna dovoljana kazna za tako zvjerski čin dao je svojevremeno jedan od najznačajnijih srpskih književnika 20. vijeka Borislav Pekić.


Prenosimo Odlomak iz njegovog dnevnika diktiranog u magnetofon tokom 1983-1984. godine gdje Pekić govori o smrtnoj kazni:

``Smrtna kazna je moralno protivurečna, jer mi najprije kažemo da je život najdragocjeniji čovjekov posed, a zatim da smo kadri i to da mu oduzmemo. Civilizacija koja može programski da se liši nečega (života) na čemu počiva - civilizacija je smrti. Svaka izvršena smrtna kazna stoga je jedan stupanj kolektivnog samoubistva. Smrtna kazna je pravno protivurječna, jer prava nema tamo gdje nema opoziva. Pravo bez opoziva je sudbina. Nijedan čovjek nema pravo da drugome čovjeku zamjenjuje sudbinu.

Smrtna kazna je i logički protivurječna, jer osuđuje na nešto što je potpuno izvan sfere onoga što se njome štiti, da se ne govori o protivurječnosti zaštite ljudskog života time što se on oduzima. Prava kazna bila bi na život. Smrtna kazna je i duhovno nedjelatna onemogućuje okajavanje grijeha. Samo život krivicu iskupljuje, smrtna kazna oslobađa krivice. Između nje i oslobađanja od kazne razlika je samo terminološka.

Čak i da je smisao smrtne kazne isključivo u odmazdi, ona je besmislena. Da bismo pravu odmazdu odmjerili moramo najprije znati njenu prirodu, a mi ne znamo prirodu smrti. Smrt u kojoj gledamo kaznu može biti i nagrada. Ako bismo izmijenili svoje varvarsko antropocentrično shvatanje smrti, ako bismo povjerovali da je umiranje prvi čin neke naše šanse, nekog višeg načina postojanja, mi bismo je smjesta svojim krivcima oduzeli.

Ako bismo uistinu htjeli da smrtna kazna ima zastrašujući uticaj morali bismo je vršiti javno, čerečenjem, ispred suda ili parlamenta, u nekom parku ili na tržnici, kao što je činjeno onda kada smrtna kazna nije licemjerno smijerala da otrijezni glave, već da ih odsiječe.

Vijest o njoj potopljena u močvaru informacija što ih dnevno primamo, smještena između vijesti o poskupljenju ili nekom gostovanju, ako je uopšte zapazimo, prije ima obrnut karakter. Uvjerava nas da stvar nije ozbiljna. Jedino opravdanje za ubistvo moglo bi se naći u kanibalizmu. Životinjski princip, paradoksalno, jedini homicidu obezbjeđuje - čovječnost. Tako bi poslije smrtne kazne, u ime zajednice, sud, uz svečani obred, morao da pojede osuđenika.

Hrišćanska civilizacija počiva na Dvomisli. Nema nijedne od deset zapovijesti kojih se stvarno držimo, iako ih vjerno propovijedamo. Ako je smisao savremene penalne politike i njenih načela u korekciji, onda je smrtna kazna besmislena, jer odriče okrivljenom mogućnost popravke što mu ga i pravno osjećanje ove civilizacije i zakoni na njemu zasnovani garantuju. Ako za izvijesne ljude, međutim, kažemo da su nepopravljivi, ubijajući ih povređujemo načelo nauke koja tu vrstu ljudi smatra bolesnim. Ubijanje bolesnih ljudi je eutanazija koju, u međuvremenu, sa gnušanjem odbijamo.

Tako se Dvomisao, kao i svuda, ovaj bazični mehanizam čovjekovog mišljenja i njegove historije, učvrstila i u našu pravnu nauku. Načela su jedno, praksis sasvim drugo. Kako onda poštovati zakone, koji se donose iznevjeravanjem tih načela? Kako svoje potomstvo vaspitavati u poštovanju ikakvog zakona?

Pogubljenje sve više postaje eutanazija. Injekcija i formalno čini smrtnu kaznu eutanazijom. Eutanazija pretpostavlja nepopravljivost forme koja se uklanja iz života, a ova bolest koja je neizlječiva.

Ako osuđenika na smrt smatramo neizlječivim bolesnikom, zašto ga onda ubijamo? Ili ako ga ubijamo, zašto smo to pravo odricali njemačkim nacističkim ljekarima kad su ga sprovodili nad duševno bolesnim ljudima? Ne svakako zato što su eutanaziju vršili da bi usavršili biološkozdravlja rase, jer ovom našom eutanazijom mi se nadamo da usavršavamo moralno zdravlje ljudi, pa smo na istom.

Statistike pokazuju da smrtna kazna ne služi ni za kakvu preventivu i da su apsolutno besmisleni argumenti koji se na tu preventivu pozivaju. Bilo bi zaista najpravednije da smrtnu kaznu izvršavaju oni nad kojima je zločin izvršen ili njihovi najbliži rođaci. Ako mi se kaže da mnoge argumente upotrebljavam tamo gdje bi bio dovoljan jedan, odgovoriću - moj bi bio jedan jedini, i on glasi: `Ne ubij!`

Informer.rs